kratki pregled
STRANKA PRAVA utemeljena je 15.travnja 1861.godine na temelju prijedloga ZAKONSKOG ČLANKA DR. EUGENA KVATERNIKA, zastupnika kotara ribničkog, Saboru Trojedne kraljevine Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske o uređenju međunarodnih odnošaja naspram Krune i kraljevine Ugarske te austrijskog carstva.
Zakonski članak oduševio je dr. Antu Starčevića koji je za nj glasovao i ujedno predložio dr. Eugenu Kvaterniku da pokrenu postupak za osnivanje STRANKE (HRVATSKOG DRŽAVNOG) PRAVA, sa čime se dr. Eugen Kvaternik i skupina njegovih istomišljenika složila. Utemeljiteljski skup održan je istog nadnevka i za predsjednika stranke izabran je dr. Ante Starčević. STRANKA HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA ušla je u povijest kao STRANKA PRAVA.
l895. godine u Stranci prava došlo je do sukoba između Starčevića, Kumičića, Franka i Mile Starčevića s jedne strane i skupine okupljene oko Folnegovića, koja se priklonila vlastodršcima, koji su osudili događaje od l6.listopada l895. godine, kada je omladina grada Zagreba, prilikom dolaska Franje Jsipa , spalila mađarsku zastavu. Taj postupak žestoko je napao jedan od prvaka Stranke prava, Folnegović, koji je ujedno bio i član gradskog poglavarstva. Budući da je Ante Starčević i skupina oko njega ostala u manjini, u odnosu na Folnegovića, Ante Starčević istupio je iz Stranke prava i osnovao Čistu stranku prava. Dakako, treba reći da je Folnegović bio čalan MASONSKE LOŽE koja je radila na razbijanju Stranke prava kao jedine tada hrvatske državotvorne stranke.
28.veljače 1896. godine umro je dr. Ante Starčević kojeg je naslijedio na predsjedničkoj dužnosti dr. Josip Frank.
Međutim, 1902. godine Stranka prava, Čista stanka prava i narodna neodvisna stranka ujedinile su se u jednu stranku koja je nazvana HRVATSKA STRANKA PRAV. Nažalost, l1. listopada 1905. HČSP-u nije drugo preostalo nego da istupi iz HSPaa iz razloga što su Hrvatska pučka napredna stranka, Hrvatska stranka prava i Srpska samostalna stranka osnovale hrvatsko-srpsku koaliciju.
24.travnja 1909.godine došlo je i u Čistoj stranci prava do raskola. Razlog tomu bio je to je navodno dr. Josip Frank, predsjednik stranke „pristao na suradnju s bečkim dvorom”, optužujući ga kao „inspiratora i mentora bana Raucha i njegovih najbližih suradnika”. Tada su pristaše Čiste stranke prava nazvani „frankovci”. Nu već 24. travnja te godine iz Čiste stranke prava istupili su Mile Starčević, David Starčević, Luka Starčević, dr. Ante Pavelić, zubar, Franjo Kurfin i Ivan Peršić. Ova skupina osnovala je novu stranku koja je nazvana „Starčevićeva stranka prava”. Taj naziv dobila je po Mili Starčeviću, pa su pristaše te stranke nazvani „milinovci”. Tako su u to vrijeme postojale dvije stranke sa pravaškim nazivom ali različitih političkih programa. „Milinovci” su skrenuli u jugoslavenske vode, što će svoju potvrdu dobiti 1918., a „frankovci” su ostali vjerni izvornom programu dr. Ante Starčevića i dr. Eugena Kvaternika.
17.prosinca 1911.godine umro je dr. Josip Frank nakon čega je došlo do ujedinjavanja t.zv. „milinovaca” i „frankovaca” u jednu stranku odnosno u „Starčevićevu stranku prav“’ kojoj je na ćelu ostao i dalje Mile Starčević. Međutim, u ljeto 1913. godine opet je došlo do raskola između „rnilinovaca“ i „frankovacä”. Naime, iz „Starčevićeve stranke prava” istupila je Čista stranka prava koja je za svoga predsjednika izabrala dr. Aleksandra Horvata.
Mile Starćević umro je 10. ožujka 1917. godine pa je za predsjednika njegove stranke izabran dr. Ante Pavelić, zubar, također član masonske lože i zagovornik ujedinjavanja Hrvata, Srba i Slovenaca u jednu državu.
29. listopada 1918. Hrvatski državni sabor donio, je odluku o „razrješenju svih državno-pravnih odnošaja i veza između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te Kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane”. Ujedno dolazi do osnivanje DRŽAVE SLOVENACA, HRVATA i SRBA u jednu državu, koju čine Slovenija, Hrvatska, BiH i Vojvodina. Ta država prestala je postojati 1.prosinca 1918.
Međutim, u međuvremenu svu vlast u toj novostvorenoj državi preuzima t.zv. Narodno vijeće na čelu kojeg su bili Antun Korošec, Ante Pavelić, zubar i Svetozar Pribičević. To Narodno vijeće izvršilo je državni udar i bez znanja i odobrenja u Beograd je otputovala poklonstvena deputacija 1.prosinca 1918. kako bi predala hrvatski narod, bez njegove odluke, u ralje
srpskog regenta Aleksandra. Tim činom hrvatski narod po prvi put u povijesti izgubio je svoj nacionalni suverenitet koji se bio iskazivao kroz HRVATSKI SABOR.
Treba, dakako, reći da prilikom donošenja odluke o prenošenju ovlasti sa SABORA na NARODNO VIJEĆE i zahtjeva da se sve tadašnje stranke „raziđu”, Klub zastupnika Čiste stranke prava to nije učinio već je odluku o tome prepustio stranačkom
V I J E Ć U. Međutim; stranačko Vijeće odbilo je prijedlog o svome raspuštanju, te je ujedno odlučilo da se Čista stranka prava nazove „Hrvatska stranka prava” koja je izradila svoj novi program i ujedno ga prihvatila 1. 03. 1919 godine poznat pod nazivom „Republikanski program Hrvatske stranke prava”. Za predsjednika stranke izabran je dr. Vladimir Prebeg, a za tajnika dr. Ante Pavelić, odvjetniki budući POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽVE HRVATSKE. U tome programu sasvim jasno je rečeno da hrvatski narod ne prihvaća srpsku hegemoniju umjesto austro-ugarske, već nastavlja svoju borbu za samostalnu i suverenu NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU.
Zamjenjivanjem jedne tuđinske vlasti sa drugom, srpskom, :započela je najveća tragedija hrvatskog naroda u njegovoj povijesti to će se pokazati 1928. godine i za vrijeme Drugog svjetskog rata te nakon njega.
U beogradskoj skupštini Puniša Račić izvršio je atentat na zastupnike Hrvatske seljačke stranke 20.lipnja 1928. godine kojom prilikom su ubijeni Pavle Radić i Gjuro Basariček, dok je Stjepan Radić podlegao zadobivenim ranama 8. kolovoza 1928A t e n t a t su preživjeli, unatoč teškim ranama zadobivenim tom prilikom, Ivan Pernar i Ivan Grana.
Nakon atentata dr. Ante Pavelića, koji je također bio u beogradskoj skupštini kao zastupnik Hrvatskog bloka, izabranog na izborima 11.rujna 1927.godine U Zagrebu sa 9.795 glasova naspram Hrvatske seljačke stranke koja je dobila 3.507 glasova, napustio je Beograd, a uskoro i Hrvatsku, kako bi mogao pristupiti osnivanju USTAŠKOG POKRETA kao oružane revolucionarne organizacija koja će obnoviti suverenu i samostalnu hrvatsku državu.
6. siječanja 1929.godine kralj Aleksandar raspušta Skupštinu i zabranjuje djelatnost svih političkih stranaka i ujedno daje nalog da se odmah uhiti dr. Ante Pavelić kao i drugi stranački prvaci Hrvatske stranke prava. Međutim, u međuvremenu dr. Ante Pavelić već je bio otišao u emigraciju gdje ga je dočekala skupina hrvatskih emigranata koje je uskoro organizirao a oružanu revolucionarnu organizaciju koja je dobila naziv „USTAŠA”.
Nakon. napada Njemačke na Jugoslaviju 6. travnja 1941. i stjecanja povijesne prilike za stvaranja samostalne Hrvatske Slavko, Kvaternik u ime Poglavnika dr. Ante Pavelića 10. travnja 1941. godine proglasio je preko zagrebačke krugovalne postaje uspostavu NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.
Tim činom nakon 1102. godine obnovljena je hrvatska država kao samostalna i suverene država, koja se odmah našla u kliještama njemačkog nacizma, talijanskog fašizma, ruskog komunizma i angloameričkog imperijalizma.
Posljedica toga bila je propast NDH 1945.godine i izvršeni genocid nad hrvatskim narodom i pokolj hrvatske vojske u kojem su dobrano sudjelovali i hrvatski nacionalni izdajnici komunisti, pod vodstvom navodnog Hrvata i agenta KOMINTERN-e, poznatog pod kodnim imenom TITO.
Boraveći u emigraciji nakon 1945.godine dr. Ante Pavelić pristupa ponovnom organiziranju i okupljanju hrvatskih boraca za slobodu. I tako 1956.godine utemeljuje u Argentini HRVATSKI OSLOBODILAČKI POKRET, koji se kasnije podijelio u dvije političke organizacije.
Dr. Ante Pavelić umro je 28.prosinca 1959. godine u Madridu gdje je i pokopan.
Nakon stvaranja samostalne Hrvatske 1990/91. Hrvatski os1obodilački pokret legalizirao je svoju političku djelatnost u Hrvatskoj 9. listopada 1991.godine.
Obnavljanje Hrvatske stranke prava
U studenom mjesecu 1989. godine Krešimir Pavelić, Marko Živković i Mirko Pizent istupili su iz Hrvatske demokratske stranke koje su bili i osnivači 4.studenog 1989.godine i ujedno članovi Središnjeg odbora. Međutim,. budući da je za njih bio neprihvatljiv Politički program te stranke kojeg je redakcija naknadno izvršena, a to na osnivačkoj skupštini nije bilo poznato, razlog za podnošenje ostavke i odlazak iz nje nalazio se u članku 1. Programske deklaracije u kojem je stajalo: „Hrvatska demokratska stranka (savez) organizacija je slobodnih ljudi različitih svjetonazora kojima je želja i cilj napredak SR Hrvatske SFR Jugos1avije”
Odmah po istupanju iz HDS-a Krešimir Pavelić pristupio je osnivanju Poticajnog odbora koji će raditi na obnavljanju Hrvatske stranke prava. Poticajnom oboru uskoro su pristupili i Goran Ante Blažeković, Petar Bilić, Mijo Ćurić, Zdenka Blažeković, Željko Mak i Krešimir Pavelić, ml. Odvjetnik. Početkom veljače 1990. Poticajnom odboru pristupio je i Ante Paradžik koji je u međuvremenu također podnio ostavku na dužnost člana Središnjeg odbora HDS-a i ujedno istupio iz te stranke.
Na prvoj sjednici Poticajnog obora za predsjedavajućeg izabran je Krešimir Pavelić koji je ujedno bio zadužen da napiše PROGRAMSKA NAČELA I STATUT STRANKE, što je on i učinio.
Na drugoj sjednici Poticajnog odbora koja je održana 15. veljače l990. godine u stanu Krešimira Pavelića, ml. u Zagrebu, Opatička br. 4 Odbor je raspravljao o Programskim načelima i statutu Hrvatske stranke prava.
Odbor je ujedno odlučio da se održi Obnoviteljski sabor Hrvatske stranke prava 25. veljače 1990. godine u stanu Gorana Ante Blažekovića u Zagrebu, Jurjevska br. 23.
Prije očaravanja Obnoviteljskog sabora Poticajni odbor ovlastio je Krešimira Pavelića da u ime Odbora pozove g. Ivana Gabelicu da se i on pridruži Poticajnom odboru i ujedno mu ponudi da bude predsjednik obnovljene Hrvatske stranke prava. Nažalost, Ivan Gabelica je tu ponudu odbio navodeći kao razlog kako će HDS kada se steknu uvjeti, promijeniti svoj politički program i naziv stranke u Hrvatsku stranku prava. I tako je Ivan Gabelica ostao i dalje dopredsjednik HDS-a sve dok se ta stranka nije rasula. Doživjevši dva izborna poraza Ivan Gabelica donosi odluku da osnuje Hrvatsku čistu stranku prava, što je i učinio 12. prosinca 1992. godine. Dakle, Hrvatska čista stranka prava nastala je iz Hrvatske demokratske stranke a ne iz Hrvatske stranke prava.
25.veljače 1990. Poticajni odbor održao je svoju treću sjednicu kao OBNOVITELJSKI SABOR Hrvatske stranke prava u stanu člana odbora Gorana Ante Blažekovića u Zagrebu, Jurjevska 23 na kojem je za dopredsjednika stranke izabran Ante Paradžik, za političkog tajnika Krešimir Pavelić i za predsjednika Središnjeg odbora Goran Ante Blažeković. Ujedno je donijeta odluka da će predsjednik stranke biti izabran na prvom općem saboru stranke koji se treba održati do 25. veljače 1991 godine.
Već sutradan t.j. 26.veljače 1990. dopredsjednik Ante Paradžik predao je dokumentaciju ovlaštenom državnom tijelu radi upisa stranke u registar političkih stranaka. Dana 27. veljače l990. Hrvatska stranka prava bila je registrirana kao 18 politička stranka u Hrvatskoj.
Nakon nekoliko dana poslije obnavljanja i registracije Hrvatske stranke prava u stranku je prispjelo pismo od strane Dobroslava Parage koje je uputio kao „Obavijest svim hrvatskim političkim strankama, pokretima i organizacijama, društvima, pojedincima i svim zainteresiranim o inicijativi i akciji za utemeljenje PRIPREMNOG ODBORA za pripravu programa, pravila i ustavnog zbora HRVATSKE STRANKE PRAVA dr, Ante Starčević u Zagrebu“.
Kako ne bi došlo do osnivanja jš jedne pravaške stranke Predsjedništvo Hrvatske stranke prava ovlastilo je političkog tajnika Krešimira Pavelića da uspostavi kontakt s Dobroslavom Paragom koji je tada bio u emigraciji (SAD) i ujedno mu ponudi da ga Predsjedništvo kooptira u Hrvatsku stranku prava, što je on i učinio preko Smiljana Parage, oca Dobroslava Parage. Informirajući ga o već obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava i upražnjenom mjestu predsjednika stranke te mu ujedno u ime Predsjedništva ponudi da preuzme dužnost v.d. predsjednika koju bi obavljao do prvog općeg, sabora HSP-a. Nakon jednodnevnog razmišljanja Dobroslav Paraga je nazvao Krešimira Pavelića kako bi mu priopćio svoju odluku da privremeno preuzme tu časnu dužnost.
I tako je D. Paraga, zahvaljujući tome što je bio u zapadnom svijetu poznat kao borac za ljudska prava i žrtve jugokomunističkog terora i kao osoba koja je bila dobro primljena u Kongresu SAD-a, postao v.d. predsjednik Hrvatske stranke prava, koju je dužnost kao takav preuzeo nakon povratka iz SAD-a početkom. kolovoza mjeseca 1990. godine, a da uopće nije sudjelovao u obnavljanju ove stranke.
Njegove današnje tvrdnje u nekim medijima u Hrvatskoj kako je on obnovio s A. Paradžikom HSP jesu obične laži, što se može provjeriti iz zapisnika sa Obnoviteljskog sabora Hrvatske stranke prava, kojeg su potpisali Marko Živković i Ante Paradžik, . koji se nalazi sa ostalom dokumentacijom u Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave.
Izbor Dobroslava Parage za predsjednika Hrvatske stranke prva na prvom općem saboru HSP-a 25. veljače l991. godine pokazao se kao veliki promašaj, jer se radilo o čovjeku velikih ambicija i m a l i h intelektualno-političkih sposobnosti, pa kao takvom nedoraslom da vodi najstariju hrvatsku političku stranku koju su utemeljili dvojica hrvatskih velikana dr..Ante Starević i dr. Eugen Kvaternik.
U Zagrebu, 28. 02. 2004.
HRVATSKI PRAVAŠKI POKRET
PREDSJEDNIK
Nema komentara:
Objavi komentar