petak, 4. veljače 2011.

Petar Janjić-Tromblon, isječak iz knjige ''Žedni krvi, gladni izdaje'













Tako smo išli iz akcije u akciju i svaki dan je nalikovao na prošli. Sve je postala rutina, posao. Prestali smo pjevati po odlasku u akciju i bivali smo sve tmurniji kako je vrijeme odmicalo. Razlog je bio taj što je sve više ljudi ginulo i što smo svi bili zabrinuti jer pomoć nije stizala. Moral je polako i sigurno kopnio. Municije i granata je nestajalo, napadi su postajali sve žešći i učestaliji, a mi smo bivali sve umorniji i bezvoljniji. Bili su to dani kada se počeo lomiti duh Hrvatskog ratnika u Vukovaru. Nestajalo je hrane, vode, cigareta a u bolnici plazme i osnovnih medicinskih potrepština. Nastupaju dani očaja i jada. Tonemo polako i sigurno počevši gubiti dostojanstvo i kontrolu. Počinju međusobne svađe i razmirice, više nitko nikoga ne sluša i ne poštuje. Zajedništvo umire sa svakom rečenicom i potezom. Počinje mržnja izbijati i svi izbacuju svoje interese u prvi plan. Rasulo je uzelo maha. Pad je neminovan. Zagreb i dalje šuti a svi do jednog ratnika i civila mu jebu majku. Proklinju im izdajničke očeve i udobne fotelje. Krv neometano dalje teče ali sada u ogromnim količinama. Obruč se steže i Oni su sve bliže i bliže. Odjednom je jako puno boraca na malom prostoru obrane. Povukli su se sa svojih položaja potisnuti neviđenom žestinom svih vatrenih cijevi i znakovlja na ramenima. Povukli su se jer ni laži kao utjeha više nisu zvučale istinito. Gledajući nas tada imao sam utisak da gledam stado ovaca koje je opkolio čopor vukova spremnih na klanje. Svi žure okolo bez cilja postavljajući pitanja na koja su već i sami znali odgovor. Nitko nije više znao što da radi i svi su čekali potez drugoga za kojeg su držali da je iskusniji i pametniji. Nisam želio ispasti iskusniji i pametniji od drugih zapovjednika ali kako smo ušli u jedanaesti mjesec i sve veće borbene probleme, ponestajalo mi je konkretnih odgovora na sasvim jednostavna pitanja, kao što je na primjer, što ćemo sada. Iako sam znao što ću ja učiniti u presudnom trenutku, polagano se i u mene uvaljivao crv sumnje o tome dali ću biti sposoban i imati petlju za krenuti u proboj. Trebalo je moći ostaviti grad i ljude, trebalo je imati muda i zaputiti se kroz četničke redove i minska polja znajući da te iza svakog ugla i drveta čeka vrelo olovo, ranjavanje i smrt. Sa tim sam mislima zaspao nakon nekoliko besanih i ludih dana.

Kada sam osjetio ruku na ramenu koja me polagano tresla i začuo svoje ime kako dolazi iz neke daljine imao sam dojam da je to san. Na drugi dodir soba i lik koji se nadvio nad mene, vraćaju svest u grubu stvarnost: «Diži se Tromblon četnici pokušavaju premostiti kanal». Pa zar opet. Nisam se uspio ni naspavati a već se moram dignuti u novu i krvavu akciju. Ustajem iz hladnog kreveta u još hladniju sobu, potpuno ukočen i bolovima po cijelom tijelu kao da me je krdo bizona pregazilo. Najradije bi se vrati natrag u topli krevet, zaspao ponovo da sve nestane iz grube stvarnosti. Nalikovalo je to sve odlasku na posao u pola pet u jutro i obavezi koju nisi smio propustiti. Mrzovolja koja me je uz bolove opsjela prelazila je sve do tada u mom kratkom životu doživljeno. Bio je to jedan od najgorih trenutaka u stvarnosti vukovarskog rata. Pa zar nema nitko drugi tko bi to uspješno riješio nego baš ja. Po prvi put sam požalio što sam Tromblon i što imam ovakvu tešku i veliku obavezu. Uzimam automatsku pušku i nekoliko rezervnih okvira te torbicu metaka, misleći da je to dovoljno uz bombe koje sam imao u panciru i trčeći po zubatom suncu stižemo do kuće u kojoj je moj bojovnik držao stražu. Penjemo se na tavan jednokatnice koja se nekada tako zvala i iz samog ugla polu porušenog krova ugledam četnike u šubarama sa kokardama što su blještale u ritmu njihovih pokreta. Bilo ih je svakakvih. Samo ne bez noža. Neki je bio krakat i mršav, neki debeo i nizak i svi su imali bradu osim nekoliko njihovih mladih početnika. Bilo ih je dvadesetak i slobodno su započinjali graditi prijelaz od velikih greda i dasaka. Udaraju sa čekićem i slažu daske ubrzanim tempom. Na našu sreću otkriveni su na vrijeme pa se neće ponoviti tragedija. Sklanjajući polako još jedan crijep iz krova kako bi napravio bolji pregled te lakše mogli pucati, govorim mom ratnom priki od osamnaest godina: «Dali se bojiš?». Pa kada je odmahnuo glavom nastavljam tiho: «Pucamo na tri četiri sad, i ti ćeš gađati u sredinu skupine a automat će sam obaviti korekciju. Kada ispalimo cijeli okvir bježimo iz kuće jer će doći povratna. Imaju nekoliko mitraljeza na drugoj strani, a ja ću gađati one okolo koji su rasuti i koji će pokušati pobjeći». Mladić klimne glavom i mi na «sad» počinjemo pucati. Gađali smo precizno i samo petorica četnika uspijevaju pobjeći. Strčimo se sa tavana i u trku mijenjam okvir na automatu utrčavajući u treću kuću u nizu. Uspijevam srušiti još dvojicu a ostala trojica bježe ne osvrćući se da pogledaju za onima koji su pali pod kišom metaka. Neka idu, izgovorio sam prijatelju koji danas živi u Zagrebu, bar će imati što ispričati svojoj bratiji i neće im na pamet pasti ponoviti slično u mojoj ulici «brijestova».

Tako smo jedan dan nakon upada četnika odreda Dušan Silni čistili jednu ulicu u Vukovaru. Nakon napravljenog rasporeda i podjele zadataka krenuli smo sa temeljitim čišćenjem oprezno pretražujući prostoriju po prostoriju. Tako dolazimo do jedne velike katnice i pri tihom ulasku u prostor kuće čujemo tihi govor i kretanje nekoliko četnika. Izvadio sam osigurače iz bombi i jako ih bacio duboko u podrumski prostor. Začule su se eksplozije koje su u potpunosti zamračile cijeli podrum, razbijajući sijalice i podižući veliku prašinu od ugljena i drva. Sačekao sam nekoliko sekundi da se smiri prostor od detonacije kako bi pokušao čuti ima li nekakvih zvukova koji bi odavali znakove nekoga preživjelog. Vladala je samo tišina. Polako i oprezno stupio sam u podrumski prostor i kroz ono malo svjetlosti što je osvjetljavalo još potpuno prašinom ispunjeni podrum nazreo sam dva tijela. Kako sam se sagnuo kako bi izvadio dokumenta iz džepova poginulih bradatih stvorenja obučenih u crnu odjeću, odjednom sam iza leđa čuo kako su nečije noge odbacile od hrpe ugljena. Naglo sam se okrenuo i uspio vidjeti bradatog muškarca koji je skočio na mene. Srušio me je na pod a u desnoj ruci je imao nož koji se jedini vidio u cijeloj prostoriji. Uspio sam mu uhvatiti ruku sa nožem mojim rukama i čvrsto je stegnuo oko zgloba i za rukav jakne. Automat mi je bio na prsima prekriven njegovim tijelom a pištolji udaljeni svjetlosnim godinama. Samo sam imao jednu misao. Ne ispuštati mu rukama njegovu ruku u kojoj je imao nož. Grdosija koja se sada dobro vidjela imala je veliku glavurdu na kojoj je visjela crna čekinjasta bradurina. Drugom rukom me je snažno uhvatio oko vrata koji je na moju sreću bio u cijelosti pokriven sa kragnom pancira. Njegovi veliki prsti stezali su me povratu sve jače i jače tako da sam gubio dah i počeo se gušiti. Tada na vratima ugledam dvojicu mojih stalnih pratitelja kojima u ovoj priči ne spominjem imena tako da sam mislio dali da pišem o ovoj zgodi uopće. Jedan od njih dvojice nakon ulaska i zapažanja situacije u kojoj sam se nalazio odmah počinje nišaniti u četnika. O Bože pa on će ga probiti i upucati i mene kao zeca. Ali moj pametni prijatelj nakon pet-šest sekundi pažljivog nišanjenja upuca četnika koji se prevali preko mene. Ostao je na meni ležati potpuno me pokrivajući, dok sam se ja vrišteći pokušavao izvući ispod njega. Kada su ga skinuli sa mene izašao sam van udahnjujući velikim udasima zrak u pluća koja su ostala bez grama kisika. Od straha i umora u tih deset sekundi srce mi je oslabjelo pedeset posto. Samo sam umorno zapovjedio da im pokupe oružje i dokumenta te sam odmah obustavio sve naredne aktivnosti za taj dan. Bilo je to najružnije iskustvo koje sam do tada prošao i jedno od rijetkih koje je u meni ostavilo dubok trag i sjećanje. Još i danas vidim te velike tamne oči i stisnute zube. Tu ogromnu ruku koja se polako spuštala prema mojim prsima i njegovo napeto tijelo koje pritiskom gnječi moja rebra i stomak. Nakon bliskog susreta osjećao sam se kao da sam imao susret sa veprinom od dvije stotine kilograma. To ja zovem četnikom a ne nekim malim prcom koji ni nož ne može zabiti.


Petar Janjić – Tromblon

Nema komentara:

Objavi komentar

Objavi komentar