Hrvatske obrambene snage (kratica HOS) bile su među prvim organiziranim (para)vojnim jedinicama koje su djelovale u Domovinskom ratu, te su uz Teritorijalnu obranu BiH (TO BiH) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO), činile okosnicu otpora velikosrpskim snagama u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj, HOS se kasnije integrirao u Hrvatsku vojsku početkom 1992. prilikom restrukturiranja vojnih snaga unutar Republike Hrvatske. HOS u BiH je (ne)službeno činio dio Armije BiH ali se osuo i raspao nakon ubojstva zapovjednika HOS-a general-bojnika Blaža Kraljevića. Ideja vodilja HOS-a bila je povratak Hrvatske na istočne granice Nezavisne Države Hrvatske iz drugog svjetskog rata tj. stvaranje državne konfederacije Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine.
HOS do kraja rata
Tijekom čitavog postojanja HOS-a
od 1991. do konačnog raspada HOS-a kao organizacije 1993
jedinice HOS-a su polako uklapane u sastav regularnih postrojbi država u kojima su djelovale,
bilo Hrvatske vojske,
bilo Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH.
Neke su jedinice raspuštene i njihovo je ljudstvo uklopljeno u regularne postrojbe (poput većine jedinica HOS-a), dok su neke jedinice opstale, ali u sastavu drugih vojski.
Npr. 13. bojna "Jure vitez Francetić" je nastavila djelovati kao samostalna bojna u sklopu HVO brigade Kralj Tomislav iz Tomislavgrada
jedinica Vitezovi je nastavila djelovati do 1994. kao jedinica HVO-a pod nazivom PPN Vitezovi
bojna Crni vukovi iz Kalesije je nastavila djelovati kao Samostalni diverzantski bataljon "Crni vukovi" u sklopu Armije BiH
satnija HOS-a iz Rame-Prozora je opstala kao jedinica HVO-a pod nazivom Postrojba posebne namjene "Marinko Beljo"
sarajevska 101. bojna je opstala u sklopu Armije BiH i početkom 1995. bila uklopljena u Hrvatsku brigadu Armije BiH "Kralj Tvrtko"
dok se najduže održala IX. bojna "Rafael vitez Boban" koja je u sklopu 4. brigade i 114. brigade HV-a doživjela kraj rata i bila raspuštena 1996.
Hrvatske obrambene snage
Sveti barjak
Utemeljena 1991
Raspuštena 1993
Stožer Ratni Stožer HOS-a, Zagreb , Ljubuški, BiH Zenica, BiH
Vrhovni zapovjednik Dobroslav Paraga
Načelnik Glavnog stožer
Ante Paradžik
o.d. Anto Đapić
Blaž Kraljević
Ante Prkačin
Mladen Holman
Minimalna starost 18 godina
Novačenje dragovoljno služenje
Povijest Domovinski rat, Rat u BiH
HOS u Hrvatskoj (1991.)
HOS-ovci u Vinkovcima 1991.
U Hrvatskoj je 26. veljače 1990. obnovljena Hrvatska stranka prava i za predsjednika joj je izabran Dobroslav Paraga. Podpredsjednik je bio Ante Paradžik. Kako se srpsko stanovništvo u Hrvatskoj sve više protivilo hrvatskim vlastima i radikaliziralo, mnogi su se Hrvati samoinicijativno naoružavali radi obrane svojih domova u slučaju rata. Nakon pobune hrvatskih Srba 21. prosinca 1990., otvorenog stavljanja Jugoslavenske narodne armije na stranu pobunjenika, i slabih reakcija vodstva Republike Hrvatske, vrh HSP-a počinje razmatrati osnivanje vlastitih oružanih jedinica radi obrane Hrvatske.
Nastanak
Hrvatske obrambene snage (HOS) su službeno osnovane 25. lipnja 1991. od strane Dobroslava Parage, Ante Paradžika, Alije Šiljka i još nekih članova tadašnjeg vodstva HSP-a. Odmah je osnovan i Ratni stožer HOS-a, a Ante Paradžik je bio njegov prvi načelnik. Ratni Stožer HOS-a je bio smješten u zagrebačkim prostorijama HSP-a tj. u Starčevićevom domu u Zagrebu.
Isprva slabo naoružani pješačkim naoružanjem koje su sami nabavili, prvi HOS-ovci su se iskazali u borbama sa srpskim pobunjenicima i JNA i tako privukli pažnju hrvatske javnosti na HOS i HSP. Kasnije je zahvaljujući donacijama iseljenih Hrvata i članova HSP-a iz Australije i Kanade, vodstvo domovinskog HSP-a nabavilo veću količinu oružja te je broj HOS-ovaca rastao. HOS-ovci su pred Starčevićev dom postavili jedan top zarobljen u borbama s JNA.
Nisu se svi u vodstvu HSP-a slagali sa osnivanjem HOS-a. Tajnik stranke, Krešimir Pavelić je smatrao da je nepotrebno stvarati paralelnu vojsku uz već postojeće jedinice Zbora Narodne Garde. Kada je HOS ipak osnovan, Pavelić je iz protesta napustio stranku.
Jačanje i širenje HOS-a
U postrojbe HOS-a dolazili su Hrvati iz domovine i Bosne i Hercegovine kao i Hrvati iz emigracije. Nakon što je borba Hrvatske za nezavisnost privukla pažnju svjetske javnosti, i neki strani državljani, profesionalni vojnici, su napuštali svoje zemlje i pristupali HOS-u. Oni su uvježbavali vojnike HOS-a, koji je time postao jedna od najboljih jedinica koje su pružale otpor srpskoj agresiji.
HOS na bojištima Hrvatske
Broj HOS-ovaca u Hrvatskoj se povećao na 6000 i borili su se na svim bojištima. Djelovali su poluneovisno u odnosu na regularne postrojbe Zbora narodne garde i slušali su samo naređenja svojih časnika. Zbog tzv. nepisanog pravila da u HOS mogu pristupiti samo članovi HSP-a, HOS je u dijelu hrvatske javnosti smatran stranačkom vojskom HSP-a.
Ispočetka HOS sudjeluje zajedno sa postrojbama ZNG-a u osvajanju vojarni JNA u Zagrebu i ostalim dijelovima Hrvatske. Preko HOS-a, HSP-u je rasla popularnost. HOS se počinje osnivati u svim mjestima Hrvatske u kojima djeluje i HSP.
10. rujna 1991., Paraga i Paradžik sa jednom satnijom HOS-a, na glavnom zagrebačkom trgu održavaju demonstraciju tj. predstavljanje Hrvatskih obrambenih snaga pred 10.000 građana Hrvatske. Satnija je odmah nakon toga pod zapovjedništvom Roberta Šilića upućena na bojište u Vukovar.
Istodobno, jedinice HOS-a se osnivaju i u Dalmaciji. Do svibnja 1991., jedinice HOS-a u Dalmaciji su prerasle na nivo satnije. Dogovorom Dobroslava Parage i tadašnjeg ministra obrane Slovenije Janeza Janše, dio njenih pripadnika prošao je specijalističku obuku u Sloveniji. Do listopada 1991. ta jedinica raste i dobiva status bojne. Prozvana je IX. bojna "Rafael vitez Boban" a zapovjednik joj je bio bojnik Jozo Radanović, dotadašnji predsjednik podružnice HSP-a u Splitu. IX. bojna HOS-a je uskoro postala jedna od najpoznatijih jedinica HOS-a u Hrvatskoj. Početkom prosinca 1991. Jozo Radanović je od strane vodstva HSP-a promaknut u pukovnika HOS-a.
HOS-ovci su na beretkama nosili povijesni srednjovjekovni hrvatski grb sa prvim bijelim poljem
HOS djeluje i u Vinkovcima i okolici. U okolici Vinkovaca (Komletinci, Jarmina, Nušar, Mala Bosna, Nijemci, Vrbanja, Antin, Tordinci i Đeletovci) položaje je držala 6. bojna "Marijan Baotić" koja je krajem veljače 1992. brojala 800 ljudi; pod zapovjedništvom bojnika Ivice Zupkovića i satnika Ivana Zoraje. Osijek i Čepin je branila Čepinska bojna pod zapovjedništvom Slobodana Tolja. U obrani Gospića i okolice sudjelovala je 19. bojna "Vitez Jure Francetić" pod zapovjedništvom pukovnika Valentina Rajkovića.
Ante Paradžik biva 21. rujna 1991. ubijen u okolici Zagreba od strane hrvatske policije. Policijsko objašnjenje je bilo da su "dobili anonimnu dojavu da su u autu martićevci". Nakon Paradžikovog ubojstva, privremeni vršitelj dužnosti načelnika Ratnog stožera HOS-a postaje Anto Đapić. Dobroslav Paraga početkom 1992. slučajno izbjegava smrt kada je dignut u zrak stožer HOS-a u Vinkovcima pri čemu je poginulo 5 osoba a bilo ranjeno 8.
Početkom studenog 1991., vodstvo opsjednutog Vukovara traži pomoć od Parage. 13. studenog 1991., Paraga iz Zagreba šalje 200 vojnika HOS-a pod zapovjedništvom bojnika Eugena Meindorfera u pomoć opkoljenom gradu. U Vinkovcima ih zaustavlja Tomislav Merčep, zamjenik ministra policije Ivana Vekića. Poslao ih je u Osijek gdje su zatvoreni u Crvenu vojarnu. Ministar obrane general Martin Špegelj je 16. studemog izvršio smotru nad tom jedinicom i naredio Merčepu proboj prema Vukovaru pravcem Nuštar-Bogdanovci kako bi se bar stanovništvo spasilo kad se grad više ne može braniti. Merčep je odbio napasti pod izgovorom:"Kukuruzi su puni mina a i nisam siguran da mi Dedaković ne bi pucao u leđa." HOS-ovci nisu pušteni da pomognu Vukovaru i grad pada u srpske ruke.
Nakon toga (22.11.1991.) čelništvo HSP-a i zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković bivaju uhićeni. Tijekom boravka u zatvoru, Dedaković je bio učestalo premlaćivan. Paraga je u zatvoru započeo štrajk glađu. Hapšenje Parage i njegovih kolega izaziva veliki prosvjed građana Hrvatske na glavnom zagrebačkom trgu. Novo-osnovana "Komisija za Vukovar" na čelu sa Josipom Manolićem proglašava Paragu i Dedakovića krivcima za pad Vukovara te ih optužuje da su agenti Kontraobavještajne službe JNA (KOS), te da su spremali napad na Banske dvore. Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca donosi rješenje kojim su sve optužbe protiv Parage i Dedakovića odbačene kao neosnovane. Nakon oslobađanja, Dedaković napušta Hrvatsku vojsku i pristupa HSP-u. Paraga ga ubrzo imenuje Glavnim inspektorom HOS-a.
Nakon što je 23. studenog 1991. objavljen proglas o općoj mobilizaciji, jedinice HOS-a se postupno uklapaju u redove Hrvatske vojske. Taj proces je u najvećoj mjeri završen do ožujka 1992. godine. Hrvatska vojska je preuzela logore za obuku HOS-ovaca. Neke jedinice HOS-a su zadržale formalnu samostalnost do 1993. ali kao dio Hrvatske vojske. No neke jedinice HOS-a prelaze u BiH jer i tamo započinju sukobi Srba i JNA s jedne strane, te Hrvata i Muslimana s druge strane.
HOS u BiH (1992.)
Uspostavom parlamentarne demokracije u Bosni i Hercegovini 1990., u toj zemlji se počinju osnovati političke stranke, među njima i HSP. Nakon što se i u Bosni i Hercegovini počeo ponavljati scenarij srpske pobune kako se već dogodilo u Hrvatskoj, HSP počinje osnivati jedinice HOS-a i u BiH. Zapovjedništvo Ratnog Stožera HOS-a za Hercegovinu je utemeljeno 18. prosinca 1991. dok je sam Stožer službeno osnovan 03. siječnja 1992. u Ljubuškom. No prva jedinica HOS-a u Bosni i Hercegovini je osnovana već krajem listopada 1991. u Ljubuškom. Ratni stožer HOS-a za Bosnu nalazio se u Zenici.
Već na početku rata, HOS-ovci su djelovali na najkritičnijim točkama svih bojišta, od Sarajeva, preko zapadne Hercegovine do Bosanske Posavine. HOS je odigrao važnu ulogu u oslobađanju Mostara, Čapljine, Neuma i Stoca. Cilj HOS-a bio je zajednička borba Hrvata i Bošnjaka protiv srpskih snaga. Zbog toga se "natjecao" sa jedinicama Hrvatskog vijeća obrane (HVO) za utjecaj među bosanskohercegovačkim Hrvatima. Potkraj srpnja 1992. u Čapljini je samo u jednom danu 700 vojnika HVO-a (bojna "Sokol") prešlo u HOS, a slično se događalo i u Tomislavgradu, Livnu i Mostaru.
Zastava BiH isticana je u vojarnama HOS-a sve do raspada HOS-a u BiH, nakon ubojstva Blaža Kraljevića
HOS u BiH je do svog raspada bio mješovitog sastava, činili su ga Hrvati, a bilo je do 40% Muslimani. Po službenim dokumentima HOS-a, u HOS-u BiH je bilo 5134 vojnika. Službeno se nalazio pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva BiH i činio sastavni dio Armije BiH ali je na bojištima djelovao samostalno tj. i dalje slušao naredbe čelništva HSP-a iz Zagreba. Neki HOS-ovci u BiH su pored oznaka HOS-a, na odorama nosili i oznake Armije BiH. No, dok je HOS u Hrvatskoj bio donekle ovisan o Hrvatskoj vojsci i suradnji sa vlastima Republike Hrvatske, HOS u BiH je bio u potpunosti samostalan. Nisu primali naređenja od HVO-a, koji je imao potporu vlasti Republike Hrvatske, i djelovali su poput prave državne vojske. Osnovali su i vlastitu vojnu policiju.
Oznaka Vitezova, jedinice HOS-a iz Viteza u srednjoj Bosni
HOS u srednjoj Bosni je djelovao u Zenici, Novom Travniku, Visokom, Kaknju, Vitezu, Konjicu, Jablanici i Fojnici a vodio je borbe sa srpskim paravojnim snagama oko Jajca i Travnika. Zapovjednik srednjobosanskog HOS-a je bio bojnik Darko Kraljević, sa sjedištem u Vitezu. Jedinice HOS-a u istočnoj Bosni (Foča i Goražde) osnovao je Alija Šiljak. Na bojištu kod Domaljevca u Bosanskoj Posavini djelovala je II. bojna "Ante Paradžik" pod zapovjedništvom Stojana Vujnovića "Srbina". Bosanski Brod branili su HOS-ovci pod zapovjedništvom Ante Prkačina, koji je u lipnju postao načelnik Ratnog stožera HOS-a. 6. lipnja 1992. snage HOS-a Hercegovine započinju akciju kojom su za nekoliko sati oslobođena mjesta Klepci, Tasovčići i Prebilovci u općini Čapljina, što je bio uvod u operaciju Lipanjske zore.
Vojni zapovjednik cjelokupnog HOS-a BiH je bio general-bojnik Blaž Kraljević, koji je 15 dana prije smrti postao član glavnog štaba Armije BiH u Sarajevu. Kraljević je bio hrvatski povratnik iz emigracije i javno je pozivao vojnike HVO-a da se priključe HOS-u te uskrate poslušnost Mati Bobanu, predsjedniku samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i povjereniku Franje Tuđmana.
Snage HOS-a Hercegovine pod zapovjedništvom bojnika Stanka Primorca "Ćaneta" su 7. kolovoza 1992. ušle na područje općine Trebinje, a dva dana kasnije, Blaž Kraljević je na povratku sa sastanka sa Matom Bobanom ubijen na punktu HVO-a u Kruševu. Ubojice su pokušali baciti tijela u more kako bi prikrili zločin ali je vozilo sa tijelima otkriveno u Omišu. Za to je ubojstvo Paraga iste godine podnio kaznenu prijavu protiv čelnih ljudi HVO-a. Istraga o ubojstvu nije pokrenuta.
Nakon ubojstva Blaža Kraljevića prijetila je opasnost otvorenog sukoba HVO-a i bosanskohercegovačkog HOS-a tj. hrvatskog građanskog rata u BiH. Zbog toga je u Grudama 10. kolovoza 1992., održan sastanak predstavnika HOS-a i HVO-a. HOS su predstavljali general-bojnik Ante Prkačin (načelnik Ratnog stožera HOS-a), bojnik Stanko Primorac "Ćane" (privremeni zapovjednik HOS-a Hercegovine) i bojnik Krešimir Pavičić "Pava"; dok su HVO predstavljali Vice Vukojević, Mate Boban (predsjednik HZ Herceg-Bosne) i general-bojnik Slobodan Praljak (načelnik Glavnog stožera HVO-a).
Na tom sastanku nije učinjeno ništa radi smirivanja odnosa HOS-a i HVO-a. Vice Vukojević je od predstavnika HOS-a otvoreno tražio da se HOS rasformira u roku od 24 sata a ljudstvo prijeđe u HVO. Nikakav dogovor nije postignut. 23. kolovoza, Ante Prkačin u Grudama održava sastanak sa Matom Bobanom gdje je potpisao dokument kojim je neslužbeno pristao na rasformiranje HOS-a. Prkačin je zbog toga isti dan isključen iz HSP-a.
Početkom rujna, vodstvo HVO-a zahtjeva od Stanka Primorca premještaj najelitnijih jedinica HOS-a iz Hercegovine u Bosansku Posavinu. Tome je udovoljeno i HOS-ovci su ondje većinom izginuli tijekom pada Bosanske Posavine dok se HOS u Hercegovini, bez odlučnog vodstva, ubrzo osuo. Dobroslav Paraga je poslao u Hercegovinu Milu Dedakovića da spriječi osipanje HOS-a ali on to nije uspio nakon čega je napustio HSP.
26. rujna Specijalna policija provaljuje u Starčevićev dom u Zagrebu gdje su pronađene velike količine oružja, streljiva i eksploziva. Iako je iz vrha HSP-a objavljeno da je oružje bilo namjenjeno HOS-u u Bosanskoj Posavini, oružje je zaplijenjeno od strane policije.
9. listopada 1992., po Paraginoj zapovjedi, formirano je jedinstveno zapovjedništvo za sve jedinice HOS-a u BiH, Glavni stožer HOS-a za BiH, na čije je čelo postavljen brigadir Mladen Holman, dotadašnji zapovjednik HOS-a u Zenici. I Glavni stožer HOS-a za BiH smješten je u Zenici. No sve to nije uspjelo zaustaviti osipanje HOS-a.
Većina HOS-ovaca u BiH prešla je u HVO, gdje su u nekim slučajevima činili jezgru postrojbi posebne namjene, dok je manji dio, pretežno Bošnjaka, prešao u Armiju BiH. Neki su HOS-ovci napustili BiH te se vratili u Hrvatsku ili zemlje zapadne Europe. Uskoro započinju brojni incidenti između HVO-a i Armije BiH
HOS-ovci na položajima kod Brčkog u Bosanskoj Posavini
Usprkos brzom osipanju HOS-a, neke njegove postrojbe u BiH su zadržale samostalnost do 1993. II. bojna "Stojan Vujnović Srbin" je opstala u Bosanskoj Posavini do veljače 1993. kada je raspuštena a I. pohodna bojna HOS-a iz Zenice je opstala u sastavu Armije BiH do travnja 1993. Izbijanjem hrvatsko-bošnjačkog sukoba na tom prostoru 16. travnja ta jedinica prelazi u sastav 156. brigade HVO-a pod zapovjedništvom Tihomira Blaškića.
U lipnju 1993. na Vojnom sudu u Zagrebu, Dobroslav Paraga, Anto Đapić, Mile Dedaković i Ante Prkačin optuženi su za stvarenje paravojske (HOS), ugrožavanje ustavnog poretka Republike Hrvatske, planiranje državnog udara, neovlašteno pribavljanje oružja i agitiranje protiv tadašnje vlasti. Vojni tužitelj bio je Mirsad Bakšić. Protiv Parage, Đapića, Dedakovića i Prkačina svjedočili su Krešimir Pavelić (bivši tajnik HSP-a), Janko Bobetko (general HV-a) i Mate Šarlija Daidža (general HV-a i HVO-a) a optužene je branio Zvonimir Hodak, pravni zastupnik HSP-a. Đapić je optužnicu nazvao političkim skandalom a suđenje je potrajalo mjesec dana i privuklo veliku pažnju hrvatske javnosti. Na kraju je optužba odbačena, svi su optuženi proglašeni nevinima, a HOS je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske priznat kao legalni dio Hrvatske vojske.
Izjave poznatih o HOS-u
Janko Bobetko: "Kada sam u čapljinskoj bojni tražio dobrovoljce koji će krenuti sa mnom prema Domanovićima, nitko se nije javio, osim zapovjednika satnije HOS-a, čije je zapovjedno mjesto bilo u Ljubuškom. Pitao sam ga za koje vrijeme može pokrenuti barem vod, ako ne i cijelu satniju. Odgovorio mi je da to može biti za jedan sat. Dao sam suglasnost i on je doista pokrenuo ojačan vod i pratio oklop do spajanja sa satnijom 4. brigade na Gubavici. Poslije je on ušao u sastav Hrvatske vojske i pokazao se kao vrlo hrabar i čestit u svim operacijama u Hercegovini." - o susretu sa HOS-ovcima tijekom operacije Čagalj u lipnju 1992., u knjizi "Sve moje bitke".
Franjo Tuđman: "Mi smo morali spriječiti da nam Hercegovina ode u HOS, u ekstreme." - obraćanje u Hrvatskom Saboru 10. travnja 1994
Martin Špegelj: "Mnogo puta potkraj 1991. i početkom 1992. susretao sam se s većim ili manjim formacijama HOS-a na samoj bojišnici ili u njenoj blizini, te ne mogu osporiti njihovu borbenu vrijednost, osobito većih sastava i onih što su ih vodili zapovjednici realnih i razumnih nazora... Manje jedinice u crnim odorama nalazio sam u proljeće i ljeto 1992. u Bosanskoj Posavini, ali tada su već sve te formacije nosile službeno znakovlje Republike Hrvatske. Činjenica je da su upravo one ostajale na bojišnici i onda kada je zapovjedano da se postrojbe HV-a i HVO-a povuku sjeverno od Save." - knjiga memoara "Sjećanja vojnika".
Josip Manolić: "Glava tog HOS-a je bila u Zagrebu, a dolje su bili ogranci... S tim HOS-om je ratovala naša služba, a i danas ratuje s njegovim ostatcima. Želim da bude jasno da je HOS krajnje nacistička organizacija koja je radila na rušenju ustavnog poretka Hrvatske, a imala je pipke i u BiH." Svjedočenje pred haaškim sudom 7. srpnja 2006. u slučaju "Prlić i ostali".
Siniša Glavašević: "Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu." (1991.)
Hrvatska zastava koja je isticana pred vojarnama HOS-a nosila je na grbu prvo bijelo polje.
Kontroverze oko HOS-a
Neke su jedinice HOS-a nosile crne odore, a neki njihovi pripadnici ustaško znakovlje zbog čega ih je srpska strana redovito nazivala ustašama. Neke su jedinice HOS-a nosile imena po ustaškim časnicima iz drugog svjetskog rata; 13. bojna "Jure vitez Francetić" iz Tomislavgrada i IX. bojna "Rafael vitez Boban" iz Splita.
Kratica HOS se rabila od 1944. do 1945. kao službena oznaka Hrvatskih oružanih snaga, tadašnje vojske Nezavisne Države Hrvatske, iako je u slučaju Hrvatskih obrambenih snaga označavala upravo Hrvatske obrambene snage.
Na grbu HOS-a piše "Za dom spremni", slogan koji je poznat po tome što su ga rabile i Ustaše, a i u neslužbenoj himni HOS-a se spominju NDH, Ante Pavelić, te Jure Francetić i Rafael Boban, zapovjednici elitne ustaške jedinice, Crne legije.
Bilo je pokušaja da vojnici HOS-a rabe oznake činova vojske NDH ali se od toga odustalo u korist službenih oznaka činova Hrvatske vojske. Nakon rata, Dobroslav Paraga je optuživao svog suparnika Antu Đapića da je nagovarao HOS-ovce na nošenje crnih odora i ustaškog znakovlja.
Kao i pripadnici srpskih postrojbi za vrijeme rata 1991./1995., neki su pripadnici HOS-a optuženi za ratne zločine, ali ni jedan vojnik HOS-a nije osuđen za ratni zločin.
Nema komentara:
Objavi komentar