Blaž Kraljević

citat bojovnika hos-a o II. bojni hos-a:

"2.bojna Ante Paradzik,zapovjednik Stojan Vujnovic-Srbin,Hrvat-Pravoslavac.
Nakon ubojstva (HVO)zapovjednik Mladen ?(prezime se ne sjecam vise)
Bojna dobiva naziv 2.Bojna Stojan Vujnovic-Srbin.
Mjesto stozera Domaljevac,Bosanska Posavina.
bilo je od prilike 70 pripadnika,nemozes govorit o Bojnoj.
tamo gdje se jako zakuhavalo,gdje HVO nije htjeo,tamo su nas poslali.
Akcije,borbe oko Posavine.
Internationalna jedinica,pripadnici su iz Hrvatske,Bosne,Njemacke ,Amerike Engleske,Skotske,Madarske,Italije,Austri je, Francuske,Nizozemske i Ceske,
mali vod Mudzahedina iz arapskih zemalja,imalisu oznaku sa dzamijom,i u dzamiji slova HOS.1993 godina rasformiranje ,pripadnici prelaze u HV i HVO."

evo spomenute oznake druga oznaka je obicna verzija hos-a, treca je verzija sa zelenim rubom, nosena od pripadnika muslimanske vijeroispovjesti... inace, zadnije dvije krase i moju kolekciju oznaka, a za prvu da bi pola kolekcije... predobra oznaka...




krilnik hos-a pok. blaz kraljevic... druga slika legendarni zapovjednik hos-a alija siljak... te treca slika njegov zamjenik halim uzunovic... cetvrta slika je krilnik (general) hv-a, nijaz batlak daijdza

















Ubojstvo Blaža Kraljevića je bilo politički atentat koji se dogodio 9. kolovoza 1992. nedaleko Kruševa u Bosni i Hercegovini.

Što je prethodilo atentatu

Nakon što je Jugoslavenska narodna armija (JNA) na osvajačkom putu prema Hrvatskoj razorila mjesto Ravno u Bosni i Hercegovini, još i prije službenog početka rata u Bosni i Hercegovini, Hrvati Bosne i Hercegovine počinju organizirati obrambene jedinice za obranu od napada velikosrpskih terorista.

3. siječnja 1992. u Ljubuškom je utemeljen Stožer Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), koje su započele pripremu hrvatskog naroda Bosne i Hercegovine za obranu od sve jasnije agresije snaga koje su htjele stvoriti Veliku Srbiju.
Nakon otvorene agresije JNA na Bosnu i Hercegovinu, počinje rat u kojem su velikosrpske snage ovladale većim dijelom zemlje. No osim HOS-a, 8. travnja 1992. se osnivaju i Teritorijalna obrane Bosne i Hercegovine (TO BiH) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) te započinje oštra borba između snaga odanih Bosni i Hercegovini i velikosrpskih snaga.

Udružene hrvatsko-bošnjačke snage započinju sa oslobodilačkim operacijama i u operaciji Lipanjske zore, 12. lipnja 1992. oslobađaju grad Mostar. No nakon toga, počinju dolaziti do izražaja sve veće suprotnosti u ratnim ciljevima HOS-a i HVO-a.

HOS, pod vodstvom pukovnika Blaža Kraljevića, i s potporom Dobroslava Parage, predsjednika Hrvatske stranke prava (HSP), je namjeravao obraniti Bosnu i Hercegovinu u cijelosti, te nakon toga stvoriti državnu konfederaciju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sredinom srpnja, HOS je prihvatio vrhovno zapovjedništvo Armije BiH.
HVO, većim dijelom odan Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) i njenom vodstvu na čelu sa Matom Bobanom, je namjeravao obraniti samo one krajeve Bosne i Hercegovine koji su bili naseljeni Hrvatima, te iste krajeve ujediniti u "Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu", koja je proglašena 18. studenog 1991.
Nakon oslobađanja Mostara, započinju i sve češći incidenti između HVO-a i HOS-a te HVO-a i Armije BiH. Vodstvo HVO-a ne priznaje jedinice Armije BiH na području "Herceg Bosne" dok zahtjeva od vodstva Armije BiH da dopušta djelovanje jedinica HVO-a na području pod njihovom kontrolom.

U HOS-u su se zajedno borili Hrvati i Bošnjaci, kojih je bilo do 40%. Borci HOS-a su na borbenim položajima imali dobru suradnju sa borcima HVO-a ali, kako sami kažu, časnici HVO-a su pravili probleme u odnosima jedinica dviju vojski. Mnogi vojnici HVO-a, ponekad i čitave postrojbe, su prelazili u redove HOS-a zbog HOS-ove politike zajedničke hrvatsko-bošnjačke obrane cjelovite Bosne i Hercegovine.

Zbog svojih stavova o cjelovitoj Bosni i Hercegovini, Blaž Kraljević je bio sve cjenjeniji od strane vlade Bosne i Hercegovine ali i sve omraženiji od strane vodstva "Herceg-Bosne". Dok je HOS postizao velike uspjehe u borbama sa srpskim paravojskama, Blažu Kraljeviću su stizale prijetnje smrću. Još 9. svibnja, Kraljević je izdao proglas u kojem je napao Matu Bobana zbog njegovog dogovora sa Radovanom Karadžićem u Grazu na kojem je navodno vršen dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine na srpski i hrvatski dio. U istom proglasu, Kraljević je pozvao jedinice HVO-a da uskrate poslušnost Bobanu i stave se pod zapovjedništvo HOS-a.

Kraljević je imenovan general-bojnikom Armije BiH a 2. kolovoza je postao član Glavnog Štaba Armije BiH. Ubrzo je u Ljubuškom pred Stožerom HOS-a održana smotra vojnika HOS-a pri čemu su istodobno istaknute zastave HOS-a, hrvatska narodna zastava i zastava Republike Bosne i Hercegovine.
Ubojstvo Blaža Kraljevića i 8 vojnika HOS-a

7. kolovoza 1992., snage HOS-a osvajaju dijelove općine Trebinje, največeg velikosrpskog uporišta u istočnoj Hercegovini. Dva dana kasnije, 9. kolovoza, Kraljević je bio pozvan u Mostar na sastanak sa Matom Bobanom. Stigavši u Mostar, Kraljević je prvo održao sastanak sa lokalnim zapovjednicima HOS-a na kojem je najavio da snage HOS ulaze na područje Trebinja radi oslobađanja tog mjesta od četnika. Također je najavio da se pukovnija HVO-a "Stjepan Radić" iz Ljubuškog sprema prijeći u sastav HOS-a.

Sastanak predstavnika HOS-a i HVO-a je organizirao Vinko Martinović "Štela", jedan od zapovjednika HOS-a u Mostaru, a sastanku je bio prisutan i Bruno Stojić, ministar obrane "Herceg-Bosne". Kraljeviću je u pratnji bilo osam časnika, vojnika i vojnih policajaca HOS-a: Mario Medić, Šahdo Delić, Goran Čuljak, Rasim Krasniqi, Vinko Primorac, Ivan Granić, Osman Maksić i Marko Stjepanović.

Na sastanku je Boban odmah zatražio od Kraljevića da razoruža Bošnjake u HOS-u je su "oni svi balijski izdajnici koji će Hrvatima zabiti nož u leđa". Boban je također zatražio od Kraljevića da se stavi pod zapovjedništvo vodstva "Herceg-Bosne".

Kraljević je ljutito odbio oba zahtjeva izjavivši da ne priznaje ni "Herceg-Bosnu" niti Bobana kao predsjednika i sastanak je završen. Kraljević i njegova pratnja su u dva automobila krenuli natrag u Ljubuški.
U naselju Glamuzine kod Kruševa nedaleko Mostara, na kontrolnom punktu Varda, vozila HOS-a su zaustavljena od Vojne policije HVO-a. No osim policije, tamo se nalazilo i 15 vojnika Kažnjeničke bojne, jedinice HVO-a pod zapovjedništvom Mladena Naletilića "Tute", desne ruke Mate Bobana.

Čim su se vozila HOS-a zaustavila, vojnici HVO-a su na njih otvorili paljbu. Svi putnici, među njima i Kraljević, su pobijeni. Na vozila je ispaljeno 2000 metaka. Nakon toga, tijela su izvučena iz vozila a tada su se pojavili i Mladen Naletilić i Ivan Andabak, Neletilićev nadređeni. Andabak je još svakom ubijenom HOS-ovcu ispalio metak u glavu.

Pokušaj sakrivanja zločina

Nakon atentata, tijela HOS-ovaca su prevezena pred Duhansku stanicu u Širokom Brijegu, gdje je bilo zapovjedništvo Kažnjeničke bojne.

Zatim su natovarena u kombi sa namjerom da se prevezu do mora i pod okriljem noći, prekrcaju u motorni čamac i bace na pučini. Kombi je krenuo dolinom Neretve u pravcu Ploča. Na vojnim i policijskim punktovima nije bio zaustavljan.

U kasnim poslijepodnevnim satima u Omišu, u pravcu Splita, kombi je stao na semaforu. Tada je jedan policajac primjetio da iz vozila kaplje krv. Kako je lokva krvi postajala sve veća, policajac je prišao vozilu a vozač je istog trenutka pobjegao, napustivši vozilo. Policajac je otvorio kombi i otkrio 9 mrtvih vojnika u crnom. Ubrzo je pod strogom policijskom pratnjom, vozilo s tijelima prevezeno na Odjel patologije Vojne bolnice u Splitu. U bolnici se na liječenju nalazio bojnik Stanko Primorac "Ćane", zapovjednik I. bojne HOS-a, koji je identificirao Blaža Kraljevića.

Nakon ubojstva

Dan nakon ubojstva Blaža Kraljevića i 8 njegovih pratitelja, dogovoren je sastanak vodstva HOS-a i HVO-a u Grudama radi pokušaja smirivanja situacije. HOS su predstavljali načelnik Glavnog Stožera HOS-a general Ante Prkačin (koji je radi toga poslan iz Zagreba od vodstva HSP-a), bojnik Stanko Primorac "Ćane", i Krešimir Pavičić "Pava". HVO su predstavljali Vice Vukojević, Mate Boban, i načelnik Glavnog Stožera HVO-a Slobodan Praljak. Situacija na sastanku je bila iznimno teška, Vukojević je odbijao sve prijedloge HOS-ovaca, i one o smirivanju situacije, vikao je da za 24 sata ne želi vidjeti ni jednog vojnika s oznakom HOS-a "ili će svi proći kao Kraljević".
Blaž Kraljević je sahranjen u rodnom mjestu Lisice kraj Ljubuškog 14. kolovoza 1992. Vodstvo HSP-a ga je posmrtno unaprijedilo u čin krilnika, najviši čin u Hrvatskim obrambenim snagama. Njegovi ubijeni suborci su posmrtno promaknuti u činove pukovnika HOS-a.

Ante Prkačin se ponovno sastao sa Bobanom u Grudama 23. kolovoza i tada je s njim potpisao sporazum kojim je praktički pristao na raspuštanje HOS-a u BiH. Zbog toga, Prkačin je istog dana isključen iz HSP-a. Nakon toga, HOS u BiH se osipa, a njegovi pripadnici ili prelaze u HVO i Armiju BiH, ili napuštaju BiH i odlaze u Hrvatsku ili zapadne zemlje.

Optužnica za ubojstvo i snimak ubojstva

Pod pritiscima vodstva "Herceg-Bosne" i HVO-a, do travnja 1993. sve jedinice HOS-a se rasformiraju i HOS prestaje postojati.

U ožujku iste godine, Merim Galijatović, bivši pripadnik Kažnjeničke bojne, je došao u zagrebačko sjedište Hrvatske stranke prava, na razgovor sa predsjednikom stranke, Dobroslavom Paragom. Ponudio mu je informacije o ubojstvu Blaža Kraljevića te video kasetu sa snimkom ubojstva. Galijatović je Paragi priznao da je sudjelovao u ubojstvu. Radi ubojstva Kraljevića bile su dovučene tri protuzrakoplovne strojnice "zolje". Svaki sudionik ubojstva je za svoj "posao" od Naletilića "Tute" dobio 5000 tadašnjih njemačkih maraka. Policija nije smjela prići mjestu ubojstva 3 sata.

Kasnije se u razgovor uključio i zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak, pravni zastupnik HSP-a. Galijatović je za snimku ubojstva tražio od Parage 10.000 njemačkih maraka. Zahtjevao je da samo jedna osoba dođe s njim u hotel i pogleda snimku nakon čega je počeo inzistirati na specijalnim uvjetima kupoprodaje. Paraga i Hodak su to odbili rekavši:"Ne kupujemo mačka u vreći", čime je pokušaj prodaje propao. Galijatović je nestao i više se nikada nije čulo za kasetu sa snimkom ubojstva.

U rujnu 1993., Dobroslav Paraga podnosi kaznenu prijavu za devetorostruko ubojstvo Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine u Haagu. Za sudjelovanje u ubojstvu i organiziranju ubosjtva generala Kraljevića i osam njegovih suboraca optuženi su Vice Vukojević, Mate Boban, Mladen Naletilić, Ivan Andabak i Bruno Stojić.
Istraga nikada nije pokrenuta a slučaj je ponovno izvučen u javnost u travnju 2008. kada je Stanko Primorac, danas član Hrvatske stranke prava BiH, u Parlamentu Federacije BiH zatražio otkrivanje počinitelja zločina i kažnjavanje istih.

Blaženi Alojzije Stepinac

Danas je obljetnica smrti bl. kardinala Alojzija Stepinca, čovjeka nepokolebljive nade: iz nade je živio, nadu svjedočio, u nadi je umro. Vjera nam naša govori da se on za nas zauzima kod Boga da i mi nikad ne izgubimo nadu, jer bez nade je nemoguće živjeti. Ne samo da je kao svoje biskupsko geslo uzeo: 'U tebe se, Gospodine, uzdam! – In te Domine speravi!', nego je to geslo živio i posvjedočio kada mu je bilo najteže.

Kako se danas ne prisjetiti njegovih riječi izgovorenih u deset točaka na montiranom komunističkom suđenju u listopadu 1946?!
1. Savjest mi je čista i mirna pred Bogom, pred Svetom Stolicom i mojim narodom.
2. S Rimskom svetom Crkvom u jedinstvu živim. Ako je to krimen, smatrajte me krivim.
3. Na Petrovoj stijeni ja s narodom svojim, uzdignuta čela, pred poviješću stojim.
4. Crveni il ' crni, meni je svejedno – vuk u ovčjem runu razmišlja tek jedno.
5. Udariti Pastira, stado preplašiti. Zlima zao naum neću priuštiti.
6. Pod cijenu života ostajem uz svoje. Znam, toga se najviše mrzitelji boje.
7. Optužba se čita, riječi lažno zvuče. Presuda je, ipak, donesena jučer.
8. Odgovaram šutnjom poput Učitelja. Svjedocima lažnim zar da dam veselja?
9. Ništa olakotno ne želim primiti. Iz ljubavi činih što morah činiti.
10. U ljubavi naspram roda hrvatskoga ne dam se ni od koga natkriliti.

Ne zaboravimo da je naš Blaženik crpio snagu za vjeru i vjernost po Marijinu uzoru. Ne jedanput, kako kroničari bilježe, blaženik se znao molitvom obraćati Mariji: 'Učini me dostojnim, Presveta Djevice, da Te mogu hvaliti! Daj mi snage na životnom putu!'
Na sve vas, dragi prijatelji, po zagovoru bl. Alojzija Stepinca zazivam obilje Božjega blagoslova da vas prati i obdari mirom i svakim dobrom.
 Hvaljen Isus i Marija!

Sukob između HVO-a i TO u Prozoru

Rat u BiH ima tri verzije, ovisno tko o njemu govori. Kako u BiH tako i na području Rame. Iako je prošlo skoro osamnaest godina od sukoba HVO-a i tadašnje TO u Prozoru, nije se našao nitko od domaćih ljudi, aktivnih sudionika tog vremena tko bi, koliko god je to moguće, neutralno napisao barem neki osvrt. O stručnoj analizi ne treba niti govoriti. Ipak, napravljen je nazovimo ga tako, jedan stručni rad od strane Davora Marijana.

.Rad je nastao na osnovu dostupne dokumentacije i knjiga u kojima se djelimično doticala tema rata na prostoru Rame. U nekoliko nastavaka donijet ćemo sadržaj rada Davora Marijana koji nosi naslov „Sukob HVO-a i ABIH u Prozoru, u listopadu 1992.“

Iako nije bio prvi sukob između HVO-a i ABiH, sukob u Prozoru iz listopada 1992. općeprihvaćeno je mjesto za početak hrvatsko – muslimanskog (bošnjačkog) rata koji je navodno izazvao HVO, kao i agresije Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Na temelju arhivske građe obiju strana, autor zaključuje da je takvo stajalište neodrživo i da je posljedica uspješnog promidžbenog djelovanja muslimanskih (bošnjačkih) institucionalnih iIzvaninstitucionalnih struktura.

Zemljopisno i političko okružje

Prozor je gradić smješten u gorskom području sjeverne Hercegovine i u hrvatskome nacionalnom korpusu poznatiji je kao središte Rame. Nalazi se na prometnici koja spaja Hercegovinu s Bosnom i koja vodi od Bugojna i Gronjeg Vakufa prema Jablanici i Konjicu, odnosno Mostaru. Po popisu stanovništva iz 1991. u 56 naselja na području općine, živjelo je 19.760 ljudi.

Hrvata je bilo 12.259, a Muslimana 7.225. Udio ostalih nacionalnosti bio je zanemariv. U općinskom središtu bilo je 3.566 stanovnika, od kojih 2.199 Muslimana i 1.199 Hrvata. Veća hrvatska zajednica s 1.618 ljudi bila je u selu Rumboci, koje je po veličini bilo drugo naselje u općini. Sela su najvećim dijelom bila hrvatska s tim da su muslimanska bila grupirana u istočnom i jugoistočnom dijelu općine prema općinama Jablanica i Konjic. U kojoj je mjeri prošlost, prije svega Drugi svjetski rat, odredila sukob u Prozoru, nije lako reći. Povijest socijalističke Bosne i Hercegovine je nepoznanica i o ovom razdoblju imamo tek poneki fragment koji upućuje na međunacionalne odnose između Hrvata i Muslimana. Ramski Hrvati bili su čvrsto uz opciju Nezavisne Države Hrvatske. S točke gledišta Hrvata, odnosno jednoga katoličkog svećenika iz svibnja 1992., moglo bi se zaključiti da su ramski Muslimani tijekom Drugoga svjetskog rata na vrijeme prepoznali pobjednika i prešli u njegove redove. Od njihova za borbu sposobnog stanovništva osnovana je u travnju 1944. partizanska 17. Krajiška (Muslimanska) brigada kao jedna od rijetkih partizanskih postrojba s većinskim muslimanskim sastavom. Bilo je to više nego dovoljno da odredi pobjednike i gubitnike u Drugom svjetskom ratu. U jednom izvješću izaslanstva Centralnog komiteta KPJ iz ožujka 1948. Prozor je posebno naglašen kao područje loših međunacionalnih odnosa i to od privilegiranih Muslimana prema Hrvatima. S prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini nakon Drugoga svjetskog rata, održanim 1990. otvorena je nova stranica u povijesti Rame. Izbori su održani 18. studenog i na njima je pobijedila koalicija nacionalnih

stranaka: muslimanska Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Na izborima u Prozoru na listi HDZ-a izabran je 31 odbornik, listi SDA 14 odbornika i na listi Saveza komunista BiH – Socijalističkoj demokratskoj partiji, tri odbornika.5 Vlast je postala HDZ-ova i prema ocijeni iz jednoga muslimanskog dokumenta iz 1993., provođena je u naglašenome hrvatskom interesu. Pogoršanje sigurnosnog stanja u Hrvatskoj od ljeta 1990. i zatim rat u drugoj polovici 1991. nepovoljno se odrazio na ukupno stanje u Bosni i Hercegovini. Muslimansko političko vodstvo je zauzelo stajalište da se ne miješa u hrvatsko-srpski sukob što je značilo da se postavilo kao da ne razumije prirodu sukoba i ulogu Bosne i Hercegovine u njemu. Bosna i Hercegovina je poslužila kao poligon za srpski pohod na Hrvatsku, u kojem je dio njezinih građana srpske nacionalnosti odigrao zapaženu ulogu. Isto “Muslimani ostaju Muslimani. Dok su naši skupljali oružje i brinuli se o obrani Rame oni su sjedili po kafićima i koješta maštali. Došlo je vrijeme da se kaže tko je tko? Nema više krpanja uz nas. Izdali su nas tako i u prošlom ratu, 1941. svi ustaše, a 1945. svi partizani. Dosta je toga.” (Iz kronike ramskog samostana 1992., Ramski zbornik 2000., Ramska zajednica, Zagreb 2000., 187.).

tako je dio građana hrvatske nacionalnosti dragovoljno sudjelovao u ovom ratu, no to je bila značajno manja brojka. Rezultat je bio posvemašnji krah republike, gubljenje vjerodostojnosti središnjih tijela vlasti i međunacionalne podjele koje su vrhunac imale u osnivanju srpskih autonomnih oblasti i Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Stanje u općini Prozor tijekom 1991. bilo se je slično onom u ostalim bosanskohercegovačkim općinama s većinskim hrvatskim stanovništvom s kojima je općina Prozor graničila ili koje su bile u bliskom susjedstvu. Pod

ovim u prvom redu mislimo na općine duž republičke granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine, od Livna do Čapljine. Rat koji je protiv Hrvatske vodila JNA i Srbi imao je odraza i na Prozor, ponajprije u vidu zaoštravanja sigurnosnog stanja i pogoršanja međunacionalnih odnosa. U Informaciji o stanju javnog reda i mira u 1991. komandir Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prozor, Midhad Čatić, napisao je da je stvoreno “takvo međunacionalno nepovjerenje koje je uslovljavalo nove pojavne oblike narušavanja javnog reda i mira, uznemiranje i paniku među stanovništvom. Njihovi manifestacioni oblici su organizovanje naoružanih straža, kontrola vozila i putnika, pregrađivanje putnih pravaca, te pucanje iz vatrenog oružja, dezinformacije, a posebno prisutnost i vježbe paravojnih formacija na području opštine Prozor i osnivanje i djelatnost Hrvatske stranke prava u Prozoru”.

Nakon nemira i burnih događaja u prvim danima svibnja 1991. U Hrvatskoj (Split, Zadar, Vukovar), počeo je pokret snaga JNA iz Bosne i Hercegovine prema Hrvatskoj. Hrvatsko pučanstvo zapadne Hercegovine blokiralo je kraj Pologa na prometnici Mostar – Široki Brijeg veću oklopnomehaniziranu kolonu JNA koja je sukladno zamisli za uporabu JNA u planovima za izvanredne prilike namjeravala preko Imotskog doći do Splita. Istovremeno je iz smjera Banjaluke na Kupreško polje stigla slična skupina JNA. Na vijest da ova kolona namjerava “poduzimati vojne aktivnosti kao odgovor na zaustavljanje kolone u Širokom Brijegu”, skupina od “više stotina uglavnom hrvatske nacionalnosti” blokirala je put Prozor – Tomislavgrad iznad sela Varvare u “cilju onemogućavanja prolaska vojne kolone koja se smjestila na Kupresu”.

Nakon ovog incidenta na cijelom području općine Prozor “dolazi do samoorganizovanja civila koji drže straže oko svojih sela a bilo je i slučajeva zaustavljanja putničkih vozila, autobusa i dr. od strane naoružanih civila”. Skupina civila Hrvata je u Prozoru polupala sve ćirilične natpise, pa je i SJB pristala da natpis skloni sa zagrade nakon prijetnji da će i on biti slupan.

Prema istom izvoru, bilo je i kasnije sličnih incidenata, napose prema svemu što je bilo u svezi s JNA i TO, bilo da je riječ o pokušaju dolaska pripadnika ovih snaga u Prozor, bilo u slučajevima prolaska prometnicom Prozor – Gornji Vakuf ili Prozor – Jablanica. Dio ovakvih postupaka u kojima je očito bilo i prevelikoga nacionalnog naboja s negodovanjem je primljen od Muslimana. I policija je, prema tvrdnjama njezina zapovjednika, pristala na “pravila igre” pa je u pojedinim slučajevima prešla preko nekih izgreda, što znači da nije podnosila zahtjeve za neke izgrede, odnosno zahtjeve za pokretanje prekršajnih postupaka. To je također pokazatelj urušavanja sustava na mikrorazini.

Rat u Hrvatskoj ušao je u fazu smirivanja nakon što je 2. siječnja 1992. U Sarajevu potpisano primirje između Republike Hrvatske i JNA. Prvi sukobi između Hrvata i Srba u ožujku iste godine bili su vjesnici velikog i krvavog rata u BiH. Počinjali su na etnički miješanim teritorijima gdje se nitko nije mogao nametnuti na miran način i bez borbe. Jedno od tih mjesta bio je i Kupres. Nakon poraza Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u borbama za Kupres, Rama je postala granično područje prema snagama Kninskog korpusa JNA, a od lipnja 1992. godine 2. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS). Ratni događaji u proljeće i ljeto 1992. protekli su u transformaciji JNA u VRS i nastojanjima bosanskohercegovačkih Srba da se u što kraćem roku i uz manje žrtve realizira osnovni cilj - uzeti što više teritorija. Zahvaljujući djelovanju Hrvatske vojske i HVO-a, to je dijelom uspjelo. Hrvati su onemogućili potpunu realizaciju projekta, vezali uz sebe glavninu VRS što je u konačnici omogućilo da se i Muslimani održe u područjima na kojima su inače bili većina.15 Smirivanjem rata u BiH i njegovim ulaskom u fazu malih pomaka na ratištu, stalna netrpeljivost između HVO-a i muslimanskih oružanih snaga (Teritorijalne obrane, odnosno kasnije Armije Bosne i Hercegovine – ABiH) izbijala je na vidjelo u povremenim sukobima koji nisu izazivali veću pozornost javnosti. No, tek je sukob u Prozoru izazvao dovoljnu medijsku pažnju i kasnije postao kamen temeljac za tvrdnje da u njemu treba tražiti početak muslimansko (bošnjačko) – hrvatskog rata koji e obilježio 1993. i početak 1994. godine.

Davor Marijan, Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Lik oca domovine dra Ante Starčevića

Niknuo iz naše zemlje i našeg krša kao odvaljeni div kamena i iskonske snage u preporodnom previranju Hrvatske,...

...Starčević ulazi u naš politički život kao novi apostol i prorok u svetom poslanju, da u osvitu hrvatskog nacionalizma postavi vječne istine i vječne zakone hrvatstva. Iskonski i vječni zakoni ležali su kao duše u našoj zemlji i u našoj prošlosti, u našim oranicama i u našem kršu, u našim masivima i idealima, u našim snovima i kraj naših ognjišta, oni su živjeli s pokoljenjima i srasli s rođenom zemljom kao krv i kao duša... a zemlja blagoslovljena kostima naraštaja čuvala je vječnu istinu i vječne zakone hrvatstva. Iz te zemlje i krša niknuo je Apostol, kao njezino bilo i njezin glas, da novim pokoljenjima zadahne vječne dogme i da zacrta put našeg zbivanja, koji je građen u snovima i očajanjima otaca i njihovim pregaranjima i smirenjima. Čovjek zemlje i iskonske vjere, čovjek snage i čovjek hrvatstva postaje posrednik prošlosti i budućnosti, posrednik naraštaja i zemlje i tumač one vjere koja je sadržana u veličini naše borbenosti i tragike.
On prolazi našim političkim životom kao svježi dah, kao osvježen je koje struji s planina i krajeva kao smisao našeg životnog poslanja i ruši maglovite okove naše svakidašnjice da ih takne vječnim znamenom istine. A ta je istina u nama, u našem bivstvovanju i zbivanju, u našoj duši i krvi, ona je u nama kao misao —kao čežnja, žrtva i smirenje —kao Hrvatska!
Hrvatska, to je naša istina, to je naš vjekovni zakon.
To stoljeća nose i pokoljenja proživljuju, to stvara prošlost naroda, to stvara povijest, a »ja vam kažem — veli Starčević — da izvan povijesnice i života ne priznajem ništa drugo kao temelj politike«. Povijest je knjiga života, povijest je izvor naše snage koja živi kao legenda kraljeva i knezova, pobjeda i bojovnika i ta priča leži duboko u nama i u našoj zemlji kao svijest o našem svetom pravu da obnovimo legendu i da od nje opet učinimo stvarnost, da uskrisimo kraljeve i knezove, pobjede i — slobodu!
Slobodu! To je naše pravo, naše sveto i vječno pravo, to je, program hrvatstva, to je naš sveti zakon! Zakon stoljeća, zakon prava »i ja ne razumijem, dobacuje Stari, što hoće da kažu oni, koji vele, da kraljevina Hrvatska, kraljevina pet stoljećah perkosivša istoku i zapadu ne može o sebi neodvisna stajati. Nijedan narod ne može bez drugih naroda obstati, pa tako i svako selo može kao neodvisna država biti... Ja ne ću da dokažem, da će Hrvatska doista biti državom o sebi, nego samo velim, da naša domovina kako nekada bijaše, tako i danas može biti samostalna«. Vjernik hrvatskog državnog prava i hrvatske državnosti vjeruje vjerom vidovnjaka i proroka i ostaje nepoputsljiv kroz desetljeća prodirući u tajnu vjekova i zamršenost političkih niti, da čitavi smisao i problematiku hrvatstva riješi vječnim zakonom:
Bog i Hrvati!
To je vječno načelo hrvatskog nacionalizma, jednostavno i uzvišeno kao i lik Starog sveca, produhovljeno vjerom u Novu Hrvatsku, ali i u novog čovjeka, jer evanđelje političara predstavlja i evanđelje etičara i moraliste, povezavši politički i duhovni preporod čovjeka — Hrvata. Uvjeren u snagu značajeva traži duhovnu revoluciju naziranja, traži čovjeka, novog čovjeka, opreku slavosrpskog pojma i »ako u ovom narodu, kaže Starčević, bude pedeset muževa, osvjedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod — mi, nas tri i naši drugovi uči-nismo više, nego li su agitatori ikada učinili.
Apostol je posvetio vjekovne dogme naše slobode, oživio svijest našeg državnog prava i stvorio borca i novog čovjeka. I kad se smirio u šestinskoj tišini, on je postao simbol hrvatskog nacionalizma, znamen našeg dinamičkog stvaranja i pojam svetog hrvatstva, svetog i vječnog i u vječnom hrvatstvu i on je vječan.
Otac Domovine i vjere, otac srdaca i pokoljenja, otac Hrvatske dr. Ante Starčević.
P—o

Istina o Jasenovcu

Jasenovac je za vrieme drugog svietskog rata služio neprijateljima za rušenje Nezavisne Države Hrvatske, a danas se koristi kako kome zatreba u dnevno-političkim obračunima.
Dugo godina se šutjelo a i danas se o ovom logoru i dogadjanjima oko njega govori isključivo s jedne, svima nama dobro poznate strane.
U nastavku pročitajte vrlo zanimljiv razgovor sa isusovcem prof. Vladimirom Horvatom koji je vodjen za tjednik Fokus pod nazivom "Istina o Jasenovcu" ...

"Uočavanje različitih događaja iz naše nedavne prošlosti spada u nužne zadatke javnoga života. Međutim, Jasenovac je opasan za Hrvatsku jer je oko njega stvorena politička legenda koja je za vrijeme Drugoga svjetskog rata poslužila za rušenje Nezavisne Države Hrvatske, a nakon komunističke pobjede za brutalno uništavanje politički aktivnih dijelova hrvatskoga naroda i za opravdavanje nasilnog uključivanja Hrvatske u Jugoslaviju.

Pod imenom Jasenovca stvorila se argumentacija o zločinačkom značaju NDH i Ustaškoga pokreta koji je za vrijeme rata izdvojio Hrvatsku iz Jugoslavije... Uništena hrvatska država i rascjepkane hrvatske zemlje na silu uključene u Jugoslaviju onemogućile su hrvatskom narodu da izvrši potreban ispit savjesti, jer za taj je potrebna sloboda. Poslije stvaranja nove, Titove Jugoslavije, nakon Bleiburga i jugoslavenskih narodnih sudova, nije se moglo govoriti o Hrvatima kao političkome narodu koji bi trebao zauzeti stav prema svojoj prošlosti, nego o Hrvatima kao zatvorenicima, okrivljenicima, osuđenicima na smrt ili dugotrajne zatvorske kazne. To je, naime, bio hrvatski narod od 1945. do 1950. g. kad je Titova Jugoslavija fizički uništavala ili moralno lomila hrvatsku nacionalnu i političku elitu da bi obezglavila narod i stvorila novoga socijalističkog, jugoslavenskog čovjeka... U takvom ozračju stvorena je slika o hrvatskoj prošlosti, koju je Jugoslavija nametnula ne samo novim naraštajima nego i međunarodnoj zajednici kao dogmu, i na koju se pozivaju svi koji bi željeli obnoviti Jugoslaviju ili bar staviti Republiku Hrvatsku pod svoje političko tutorstvo." (Dr. Ivo Korsky, Iz ideala u stvarnost, Zagreb, 2005, str. 343-345). Hrvati se moraju suočiti s činjenicima i govoriti istinu pod svaku cijenu, jer sloboda nema cijenu. Konačna demistifikacija jasenovačkih zločina jedno je od najvažnijih pitanja.

• Patre Horvatu, Jasenovac je vječna tema za neprijatelje slobode hrvatskoga naroda. Što danas stvarno treba reći o Jasenovcu?

- U području Jasenovca bilo je nekoliko industrijskih postrojenja. Lazar Bašić, Srbin, na tom je području imao CIGLANU - u njoj se proizvodila opeka i cigla s inicijalima L.B. Toga se još neki ljudi sjećaju. Kad je Lazar umro, CIGLANU je preuzeo njegov sin. Tu je bila i tvornica lanaca - LANČARA, ljevaonica zvona - ZVONARA - i velika PILANA. Ta je industrijska zona bila uz samo mjesto Jasenovac. Ustaški logor koji je formiran na nacionaliziranom industrijskom kompleksu obitelji Bašić i ograđen žicom bio je radni logor. Tu su radili i mnogi slobodnjaci koji su vani obrađivali polja lokalnoga stanovništva itd.
I onda su 1942. ustaše dale izgradili ZID - od cigle iz CIGLANE. Bio je visok oko tri metra, debeo oko 70 cm. Logor je tada zatvoreni prostor, ali i dalje radni - logoraši i dalje rade i u logoru i izvan njega.

Međutim, kad je došla 1945. - 22. travnja - proboj logoraša - broj onih koji sudjeluju u proboju je malen - logor je spao na minimum. Bježalo je oko 120 logoraša, spasilo ih se sedamdesetak. Dakle, to je taj problem što se tiče broj logoraša.

• A njihov nacionalni sastav?

- Ja sam nekoliko puta išao tamo u studijski pohod. Doznao sam da su 1941. g. ustaške vlasti sve lokalne Srbe s područja Jasenovca poslale na rad u Njemačku, a neke u Norvešku! Ti su se Srbi iz Njemačke vratili 1945. - živi i zdravi. Dakle, nisu istinite tvrdnje da su ustaše u Jasenovcu tamo najprije likvidirale lokalne Srbe!

U Jasenovac su najprije došli Židovi - njih oko šest stotina. O tomu piše dr. Ante Ciliga u svojoj knjizi Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.). Kad se tamo skupio veliki broj logoraša u samom su mjestu jedan stari magazin pretvorili u KOŽARU. Tu su Židovi radili - štavili su kožu. Nakon toga su uzeli još jednu kuću, koju je netko gradio nekomu u inat - pa su je prozvali PRKOS. I dan danas ta kuća stoji u Jasenovcu. Ona je služila kao KRPAONICA - u njoj je 20-tak logorašica krpalo vreće. Dakle, KOŽARA i KRPAONICA, nalazile su se u samom mjestu, a ostatak kompleksa je bio radni logor. Uz taj kompleks 1941. podignute su prve logoraške barake.

Što se nacionalnoga sastava logoraša tiče - većinom su to bili Hrvati, uglavnom HSS-ovci, ljudi koji nisu simpatizirali ustaški režim. Tko nije bio uz ustaše, bio im je protivnik.
Tu su bili i Maček i Ciliga, dosta uglednih ljudi bilo je tu ne zato jer su zlo radili, nego jer nisu bili uz ustaše... Dakle, većinu u logoru činili su Hrvati. To u svojoj knjizi potvrđuje Antun Miletić. Osim toga, on donosi popis logorašica iz ženske kaznionice u Staroj Gradišci. Šefica te kaznionice točno je bilježila dnevno brojno stanje kaznionice - po vjeri - katolkinje, pravoslavke, Židovke itd. Uvijek je bilo najviše katolkinja, tj. Hrvatica. Ako je tako bilo u ženskoj kaznionici, po analogiji je tako bilo i u muškom dijelu logora. Osim toga, dobio sam i svjedočenje moga subrata časnoga brata Nedjeljka Begića. Njegov je brat Ivan bio na Prijamnom odjelu u Ustaškom logoru Jasenovac i upisivao je ULAZ-IZLAZ logoraša. Nedjeljko je pitao Ivana: Dobro, koga ima najviše? Naših Hrvata, rekao mu je! Dakle, i Miletić i brat Ivana Begića, i brojno stanje iz ženske kaznionice potvrđuju da je LAŽ da su Srbi i Židovi bili glavne žrtve u logoru Jasenovac i Stara Gradiška. Hrvati su bili najbrojnije žrtve!

• Što su pokazala poratna iskapanja i snimanja?

- Prva jugoslavenska komunistička komisija već je 1945. počela iskapanje. Utvrdila je samo 55 žrtava - i to je prekinuto. Unatoč tomu, brojka vrtoglavo raste, do ne znam kojega broja. Nameće se sljedeće pitanje. Gradina je na desnoj obali Save. Na lijevoj obali je naselje Jasenovac i industrijsko područje - Ustaški radni logor. Tu nije bilo mjesta za grobove.
I zato, kad se istražuju grobovi i grobišta ide se na desnu, bosansku obalu... Tamo su načinjeni avionski snimci humaka, kojih je jako puno. Tamo je bilo više tih snimanja, ali su iskapanja redovito prekidana, jer su iskopali domobranske cokule, ženske štikle itd. - dakle to nisu žrtve Ustaškoga logora, nego - Partizanskoga! I zato su iskapanja prestajala, a o nalazima se šutjelo.

• Što je istina o tom stratištu?

- Kad su partizani preuzeli Jasenovac, veliki dio zarobljenika s Križnoga puta je tu završavao... na Gradini, u Partizanskom Jasenovcu ubijani su Hrvati! Tu je i najveće grobište! Kad je bila 60. godišnjica proboja logoraša iz Jasenovca, 22. travnja, Srbi u Donjoj Gradini ponovili su optužbe na račun Hrvata. Srboljub Živanović, kojega su predstavili kao engleskog istoričara, "citirao je njemačke službene izvore prema kojima je u logorima Jasenovca ubijeno više od 750 tisuća ljudi" itd. Međutim, sve rečeno pokazuje da je Ustaški logor Jasenovacde facto imao puno manje žrtava od Partizanskoga logora Jasenovac - jer su partizani 1945. vršili masovna klanja, ubijanja... I Vladimir Žerjavić kaže - ono što je kroz Jasenovac prošlo je relativno umjereno u odnosu na ono što se VANI - svugdje i redovito - kasnije događalo. Noć je progutala mnoge i mnoge ljude! Pa ako netko hoće govoriti o 700 i više tisuća ubijenih - onda neka bude pošten i kaže - tko je te i tolike ljude pobio!?

• Logoraši u Ustaškom logoru Jasenovac dobivali su i pakete?

- Logoraši su u tom logoru primali hranu, tu je bila paketarnica itd. To je dokumentirano. Zanimljivo je da su mnogi ne-Židovi preko Židovske bogoštovne općine slali pakete, jer je to bilo najsigurnije. To je jedina Židovska bogoštovna općina koja je u Europi preživjela II. svjetski rat - u Zagrebu - sve druge su likvidirane! Kako su Židovi među prvima stizali u Jasenovac, oni su tamo zauzeli vodeća mjesta u logoru i čuvali ih. O tomu je pisao dr. Ante Ciliga, komunist itd., za kojega držim da nije imao razloga lagati.

• Što je s dokumentacijom iz samoga logora?

- Iz ustaškoga razdoblja logora ima dokumenata - Antun Miletić objavio je tri velika sveska tih dokumenata. Iz Partizanskoga logora Jasenovac nema NIČEGA! U Muzejskom prostoru Jasenovca rekli su mi: Nemamo ništa! Sve je u Beogradu! Gospođa kustosica Muzeja kaže - tražili smo, pisali zamolbe preko Ministarstva vanjskih poslova itd., ali nikad ništa nismo dobili, čak ni odgovor! To je paradoks na koji sam i nju upozorio - kako to da ne daju ništa!?
Ne žele dati NIŠTA, jer je to OPTUŽBA PROTIV NJIH!

U knjizi Nataše Mataušić "Logor smrti i radni logor Jasenovac 1941.-1945." nalazi se i Dodatak Slavka Goldsteina "Radna grupa Jasenovac - 1945.-1947.". Dakle, Goldstein ne veli više "logor", nego "radna grupa". Tu spominje da se onim što se događalo nakon 22. travnja 1945. najviše bavila Ljubica Štefan - "koja nije ostala na golim tvrdnjama, već je nastojala sabrati dokaze". Zanimljivo da i Goldstein priznaje da je Ljubica Štefan "skupljala dokaze"!

Ona je bila pronašla 6 svjedoka. Dalje, tu je bio i Matija Helman, otac dviju gospođa s kojima sam jako dobar. U mirovini su - jedna je liječnica, druga kemičarka. Njihov otac, inženjer šumarstva, u lipnju 1945. bio je osuđen i bio je u Staroj Gradiški. Imao je džepni kalendarčić za 1946. g. i tu je napisao je da je 1. lipnja 1946. bio poslan u Jasenovac:

• 1. lipnja 1946 - ušli u Jasenovac na uređenje konačišta;

• 2. lipnja - kopanje poljskog zahoda, zidanje privremenog štednjaka za kuhanje hrane; - priprema za gradnju krušne peći i dovoz materijala; - izvid u logoru - vanjski zidovi

• 3. lipnja - zidanje krušne peći i štednjaka - izmjena uske pruge i obodnih zidova bivšega logora. (Industrijski kompleks Ustaškog logora imao je uskotračnu prugu. Dakle, oni su mijenjali tračnice, stavljali su nove!
Logor je radio i dalje.)

• 4. lipnja - dovoz cigle ilovače za gradnju peći i zidanje iste; popravak rešetki osuđeničke nastambe! itd.

Dalje navodi da na rad u Jasenovac iz Gradiške dolazi 20 logoraša... Dakle, taj dnevnik vođen od 1. VI. 1946. do 9. VI. 1946. - pokazuje da se u u logoru Jasenovac radi - tu postoje kaznionice...

• Kako se to prikrilo?

- Dojam je da su nove komunističke vlasti htjele prikriti situaciju na način da su sve strojeve iz industrijske zone bivšega Ustaškoga logora pokupili i poslali u Srbiju. Prostorije u kojima su se nalazili strojevi sada su primile veći kapacitet novih stanara - logoraša. S druge strane, dali su da okolno stanovništvo ruši ZID - cigle koristi za gradnju kuća. Hrvatske su kuće planule 1945. - nakon povlačenja ustaša iz dijela jasenovačkog područja. Partizani su već bili tu. Kako to da su ustaše palile hrvatske kuće!? To su, sukladno njihovoj praksi, radili partizani preobučeni u ustaške odore.

I sad su mnogi Hrvati praktično ostali bez krova nad glavom. Nova vlast, komunisti, dali su im da ruše logorski zid i tom ciglom grade nove kuće! Tako je stvaran privid - tu više nema logora - strojevi odoše za Srbiju, Zid se ruši - a tamo su došli novi osuđenici!

• I taj je logor postao sada ubijalište?

- Ustaški je logor bio radni logor, a partizanski je sada, bez strojeva i rada, bio isključivo KAŽNJENIČKI LOGOR SMRTI!

Kad su Hrvati 1945. bježali iz Slavonije - ulice i ceste su bile zakrčene. Ljudi su dosta čuli o zvjerstvima partizana, bježali su. Kad su ustaše ranije od partizna preuzele Koprivnicu - u podrumima policijske zgrade našli su 20-tak lešava. Noge mučenika bile su spaljene. Silili su ih na "priznanja"! Poslije je u partizanskoj policijskoj upravi nađen popis 70 najuglednijih hrvatskih koprivničkih obitelji koje treba likvidirati. Na popisu je bila i moja obitelj. Moga oca Ivana, orguljaša u crkvi, partizani su strijeljali 1945. godine!

• Nekoliko je razloga za strahovite manipulacije brojem žrtava...
- Jugokomunisti su najprije napuhavali broj, ne samo jasenovačkih žrtava, da bi dobili što veću ratnu odštetu od Njemačke. U poratnom razdoblju htjeli su Hrvate koliko je moguće više upropastiti, uništili. Poslije su SVE SVOJE ŽRTVE PRIPISALI USTAŠAMA.
Zato je o partizanskim logorima vladao totalni muk! ...

Mladež Autohtone - Hrvatske stranke prava 05.02.2011

  

U Zagrebu je dana 05. veljače izabrano vodstvo Mladeži Autohtone - Hrvatske stranke prava. Za predsjednika  je izabran  Tomislav Starček , dopredsjednike Tomislav Tuta i Domagoj Grujić, tajnika Ivana Novosel, rizničara Nikola Pavunčec, a za članove izvršnog odbora : Filip Gagula, Sven Vuk, Anamarija Pavunčec, Dario Vuić, Antonio Gregurin i Iva Bitunjac.

ŽESTOKA RETORIKA NA SPLITSKOM SKUPU BRANITELJA NA SLJEDEĆEM SKUPU BIT ĆE NAS 200 TISUĆA I BIT ĆEMO U ZAGREBU!

Ovaj skup je bio i završit će dostojanstveno, da pokažemo tim mešetarima da smo ozbiljni, dostojanstveni, ali smo odlučni, na sljedećem skupu neće nas biti deset ili dvadeset tisuća, bit će nas 100 ili 200 tisuća i bit ćemo u Zagrebu! I s nama će biti svi hrvatski radnici, svi hrvatski obespravljeni i prevareni radnici, koji su glasali protiv jedne loše vlasti, ali su prevareni jer su dobili u mnogo čemu goru vlast koja sve čini da uništi hrvatsku državu, istaknuo je na skupu Luka Podrug Pišu: Ivo BONKOVIĆ i Joško DADIĆ Snimio: Mario TODORIĆ Usprkos najavama i bojaznima vlasti od nereda na splitskom skupu branitelja održanom na Rivi, u organizaciji Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata Splitsko-dalmatinske županije, dvoipolsatni prosvjed je protekao mirno, bez incidenata. Istina je i to se u cijelom gradu puno prije početka okupljanja moglo zamijetiti mnoštvo uniformiranih policajaca. Može se samo nagađati koliko je bilo policajaca u civilu, kao i agenata SZUP-a čije je angažiranje najavio dnevni tisak. Već od ranog jutra Splitom su kružile glasine o navodnom incidentu na Klisu, između prosvjednika i policije, a tijekom samog skupa brzo se proširila glasina o policijskom zaustavljanju vozila s prosvjednicima na prilazima gradu. Treba reći i da je samo okupljanje desetak tisuća nazočnih (neki procjenjuju i više) osiguravala redarska služba organizatora skupa, koji su trebali spriječiti one koji bi eventualno bili raspoloženi i za nešto drugo osim dostojanstvenog prosvjeda. Skup je bio najavljen za 17 sati, a bilo je predviđeno da prvo nastupi desetak estradnih zvijezda, nakon kojih su se braniteljima i ostalim okupljenima trebali obratiti govornici. Bilo je pozvano desetak glazbenika, među kojima Thompson i Dražen Zečić, ali se jedino pojavila Ivanka Luetić te otpjevala nekoliko domoljubnih. Kako smo uspjeli saznati, od ostalih se jedino Thompson ispričao organizatorima na zauzetosti. To organizatore ipak nije spriječilo da preko razglasa uoči početka prosvjeda tridesetak minuta puste hrvatske domoljubne pjesme koje su okupljeno mnoštvo trebale zagrijati. I upravo su Thompsonove Čavoglave prve redove bacile u trans. Toliko o estradnim zvijezdama. Uz njih, ni političari očito nisu bili voljni izaći na binu, tik uz predstavnike braniteljskih udruga. Iznimka je bio jedino župan Branimir Lukšić, čije je pojavljivanje bilo burno pozdravljeno, ali se ni on nije obratio okupljenima. Službeni voditelj skupa Alen Bašić, inače dopredsjednik županijskog UHVDR-a, pozdravljajući Lukšića, dodao je kako je "bio pozvan i gradonačelnik Škarić, ali je hitno morao u Zagreb", što je izazvalo prave salve zvižduka. Prozivani Račan, Mesić, Pančić... Ipak, u mnoštvu se na početku skupa ispod pozornice pojavio dogradonačelnik Miroslav Buličić, a cijeli skup su pratili predsjednik Županijske skupštine Živko Nenadić, tik uz njega potpredsjednik Županijske skupštine Ante Škeljo te jedan od županijskih pročelnika Ivo Peko (poznat po smrtonosnom gaženju djevojčice osobnim automobilom). Također, malo dalje stajao je i Jozo Marić, čelnik županijskog HUS-a, u posljednje vrijeme izuzetno angažiran na slučaju splitskog Diokoma, poduzeća čije su probleme skoro svi govornici spominjali, a viđen je i Neno Boban, prvak splitskog ogranka Liberalne stranke. Dakle, nereda ni incidenata na skupu nije bilo, ali svakako nije nedostajalo žestokih govora, prozivki i burnih reagiranja okupljenih na spominjanje imena splitskog gradonačelnika Ivice Škarića, premijera Ivice Račana, predsjednika Stipe Mesića, ministra branitelja Ivice Pančića, predsjednika Sabora Zlatka Tomčića te ministra europskih integracija Ivana Jakovčića. Također, treba kazati i da su prvi redovi ispred pozornice često dizali ruke na ustaški pozdrav, a jedan dio njih bio je i s pripadajućom ikonografijom i glavopokrivalima s poznatim U, uvijek spremni na Juru i Bobana, što su i dokazali tijekom skupa. Okupljenima se prvo obratio Alen Bašić, a zatim Ivica Orkan, predstavnik dragovoljaca iz Sisačko-moslavačke županije, koji su na skup došli u velikom broju i bili najbrojnija skupina branitelja izvan Splitsko-dalmatinske županije. Puste priče o dolascima kolona i autobusa iz Hercegovine ipak su ostale samo na pričama. - Dolazim iz kraja iz kojeg dolazi i prva dama Hrvatske, koja nije Ukrajinka, kako se priča, te dolazim iz kraja iz kojeg je i pomoćnik ministra za branitelje koji za sebe priča da je Hrvat iz Boke, istaknuo je Orkan, pozdravljen burnim odobravanjem. Nakon njega za riječ se javio i još jedan Siščanin Stjepan Piškor Bambino, koji je još više pojačao retoriku, ustvrdivši kako je nekada znao "ime našeg ministra za branitelje, a sada ga više ne znam i ne želim znati" te istaknuo: - Sada nas tjeraju na ustaštvo, pa neka nas uhvate i ubiju, mi ćemo poginuti na slavu naših sinova i svog hrvatskog naroda! Damir Zukić iz splitske Hvidre je kazao kako "mi nismo fašisti, nismo antidržavni elementi, nismo šačica ekstremista, mi smo dio ovog naroda, nismo borci za svoje osobne interese": - Nije istina da narod gladuje zbog naših prava, a ako smo narodu na teret, mi ćemo se odreći svih svojih prava. Neka nam daju jedan teren i neka ga ograde žicom i mi ćemo u njega ući, zajedno sa svojim obiteljima, a sve za korist svog naroda - kazao je Zukić. "Izmišljaju slučajeve" Hari Ninčević iz županijskog UHDDR-a: - Napadaju nas oni koji ne vole hrvatsku državu jer smo mi kralježnica te države, a vlast izmišlja slučajeve i stvara klimu kaosa kako bi pokrila svoju nesposobnost. Ivan Protrka, čelnik županijskog UHDDR-a, okupljene je razveselio primjedbom kako je namjerno danas obukao bijelu košulju, "jer su nas već prozvali crnokošuljašima", te kazao: - Ne rušimo mi hrvatsku državu, mi smo srušili jednu koja nije bila naša, a ovu neće nitko rušiti. Luka Podrug: Ovom državom vlada, slušajte, ovo odgovorno govorim, bit ću najsretniji čovik od svih vas ako me sutra tuži američka ambasada, ovom državom vlada klonirani američki ambasador koji je pripadnik američke vojske koja je u Vijetnamu ubila tri milijuna ljudi! Nijedan častan ni pošten čovjek ne može sebe nazivati čovjekom ako toj nakazi pruži ruku, a kamoli da sluša njegove naloge Ne dajmo europskoj aždaji da nama vlada! Ivicu Vladavu Đovanija, hosovca koji se okupljenima obratio u ime UHVDR-a, dodatno raspalivši okupljene, nazočni su nekoliko puta prekidali, burno odobravajući izrečeno ili negodujući pri spomenu najviših državnih dužnosnika. - Čujemo da netko šuška lisičinama, lancima i okovima, kao da hrvatski branitelj nema drugu mogućnost osim ropstva. Ili da drugačije postavimo pitanje: zar dvorske lude Ivica, Marica, Pusica i Crvenkapica misle da smo se prepali pa ne znamo gdje nam je kuća. Poručujemo onim što misle da smo gotovi, dezorijentirani, kukavni, da se grdno varaju. Odavno se nismo osjećali kao danas - ustvrdio je Vladava, te nastavio: - Spremni smo da ponovno prođemo težak put da bismo zaštitili Domovinski rat. Ne prijetimo mi svom narodu s nosača zrakoplova i ne trčimo kad nas zove neki general. Želimo direktno poručiti Vladi da siđe s drveta i da s nama priča, jer za sada ne grizemo. Niste nam ostavili alternativu i došli smo na zadnju crtu bojišnice koja se proteže na relaciji Diokom. Hrvatskog vojnika ne damo u Haag, vi ste na potezu! Zapamtite, nitko više nije slijep, vid nam se puno popravio u zadnje vrijeme. Skupo vas plaćamo, a koliko vidimo, slabo radite. Nemojte misliti da ne možete dobiti otkaz! Pozivamo sve koji su s druge strane vršili agresiju i genocid na hrvatskom narodu da uz instrumentalni sastav hrvatske Vlade (tambure, harmonike, frule) odsviramo i zaplešemo Žikino kolo na bilo kojem stratištu hrvatskog naroda! To bi bio čin pomirbe koji bi nam otvorio oči. Gospodo iz Vlade, sto dana otkucava, pokažite nam što ste skuhali, kakvo jelo dobijamo, a skupo smo ga platili. Sve nam se čini da umjesto europske šnicle dobijamo balkanski čobanac. I na kraju vas opominjemo da ostavite Slobodnu Dalmaciju na miru, jer ima granica preko kojih nećemo dati proći! - završio je svoje obraćanje Ivica Vladava Đovani. Nakon njegovog govora, braniteljske zahtjeve pročitao je 100-postotni invalid, član imotske Hvidre i umirovljeni pukovnik Mirko Čondić, da bi kao posljednji riječ uzeo Luka Podrug, dopredsjednik županijske Koordinacije udruga proizašlih iz Domovinskog rata. Uz skandiranje, Podrug je doslovno zapalio mnoštvo, a njegov govor prepun žestokih izjava donosimo u cijelosti: - Splićani i Splićanke, Hrvatice i Hrvati, Hercegovci, Slavonci, Dalmatinci, grupice ekstremista, kako kaže drug Račan, poslat ćemo mu kazetu, neka vidi kakva je to grupica, možda ga strefi srčani udar, možda! Mirko i Slavko Možda se drug Račan stvarno uvjeri da imamo ozbiljne i opasne namjere, kako je on to ranije govorio. Vidim ispred sebe na slici dva pionira na američkom nosaču Mirka i Slavka po hrvatski, a Jovicu i Stevicu po njihovom opredjeljenju. Dragi branitelji, mi smo rekli sve što smo imali reć. Ja sam poštujući ovaj skup, sve vas koji ste iz Splita, usprkos stvaranju klime, kaosa i gužve, usprkos mobiliziranju kompletne policije, usprkos zabrani svoj djelatnoj vojsci (zvižduci).. Ne, dragi prijatelji, nemojte zviždati, hrvatska policija je hrvatska policija, ali njeni šefovi nisu hrvatski. Ministre, ministre, pitajte, koji hoće hrvatske specijalce, redarstvenike, zavadit s nama, njih pitajte zašto su ih danas sve mobilizirali, zašto su hrvatskim vojnicima zabranili da dođu na ovaj skup?! Jesmo li mi četnici, tko smo mi? Pridružujem se mom ranijem govorniku i tražim ostavke svih državnih dužnosnika, svih urednika koji su pumpali atmosferu kaosa, stvarali atmosferu ekscesa i govorili da hrvatski branitelji ruše hrvatsku državu. Oni nama govore da rušimo hrvatsku državu, ma gdje su oni bili svih ovih godina, koliki je njihov doprinos za stvaranje hrvatske države... Pitajte ih u hrvatskoj vlasti, hoćete li da vas malo zabavljam imenima, oni će sutra demantirati u režimskim medijima: pričuvni vojnik s Brača, ima 23 godine, a imenovan je zato što je član SDP-a, imenovan je pomoćnikom ministra obrane, sestra Zdravka Tomca imenovana je pomoćnikom ministra branitelja, jedna od tko zna koliko žena onoga našega marihuana momka na čelu Vlade, imenovana je za jednog od pomoćnika ministara. Partizanske mirovine Imate još boljih bisera u Ministarstvu pravosuđa kod našeg vrlog Ivaniševića, koji je nestranački jer je devedeset i treće izišao iz Partije, jer je Partija bila nacionalistička, pa otišao u stranku Branka Horvata, u njegovom ministarstvu radi čovjek koji je bio ministar u vladi republike srpske krajine. Dragi Splićani, hrvatska javnost i režimski mediji, koji ovo nećete prenijeti, jer je u Hrvatskoj danas demokracija, pa jučer TV Mreža ne prenosi naše priopćenje, znate zašto, jer smo rekli istinu, rekli smo da je 75 tisuća izmišljenih partizanskih mirovina danas u Hrvatskoj, prosjek godina im je od devet do jedanaest, kad su bili u partizanima, 50 tisuća lažnih partizanskih invalida plaća Hrvatska, povećali su im invalidnine za 40 posto, zato nemate novca ni za Diokom ni za dječji doplatak. Damir Zukić: Nije istina da narod gladuje zbog naših prava, a ako smo narodu na teret, mi ćemo se odreći svih svojih prava. Neka nam daju jedan teren i neka ga ograde žicom i mi ćemo u njega ući, zajedno sa svojim obiteljima, a sve za korist svog naroda Ova država plaća 40 tisuća saveznih mirovina, hrvatska država plaća 20 tisuća mirovina oficira JNA, hrvatska država plaća mirovine četnicima iz Banja Luke, Beograda, Belog Manastira i Knina, jer smo donijeli zakon o konvalidaciji koji im sve to priznaje. Ovo je istina koju nitko danas u hrvatskoj državi, u takozvanoj slobodi i tim režimskim medijima neće da kaže. Zato nema novca za hrvatske branitelje! Dragi prijatelji, u ovom našem Splitu smo devedesete na Banovini krenuli kontra cijelog svijeta i svih tih foteljaša koji su govorili da smo mi ekstremisti, stvorili smo Hrvatsku usprkos svih njih. Danas ovdje, u našem Splitu, ja vas molim, pozivam i preklinjem, ne dopustite da nas zavade, ne dopustite da naše međusobne razlike koriste, ne osvrćite se sutra na Stevu Leticu i slične koji će se od nas ograditi, to nisu hrvatski branitelji. Čast poštenim pripadnicima Hrvatske ratne mornarice. Stevo Letica u mornaricu prima sve kosovce koje smo mi tjerali iz Hrvatske vojske. Ne osvrćite se ni na nekolicinu onih koje će Poglavarastvo zaposliti da bi se u medijima od nas ograđivali. To su vam bivši oficiri JNA, pitajte ih gdje su bili u ratu. Bez obzira što će večeras biti na Dnevniku, sutra pisat u Slobodnoj, a da ne govorim o Nacionalu, Globusu, Feralu, bez obzira što će vam grupica udbaških prostitutki na čelu hrvatskih medija, bez obzira što će vam grupa lešinara u vrhu hrvatske države, koji sve čine da unište hrvatsku državu, govoriti večeras, bez obzira na takozvanog ministra hrvatske obmane, ili branitelja, on je ministar šačice komunističkih branitelja, od njih deset koliko ih je bilo u ratu, dali su 333 intervjua, a ja ga pitam u ime koga taj gospodin govori, u ime koga ukida mirovine hrvatskih generala, u ime koga blati hrvatske časnike, invalide i generale, a znate zašto to radi, zato da nekog generala izruči u Haag. Mi smo ovdje garancija da to neće uspjeti! Ako drugovi na vlasti misle da će branitelje proglasiti lopovima, drogerašima, kriminalcima, fašistima, lažnim invalidima, pa da ćemo mi u svojoj naivnosti pljeskati, ne! Više vrijedi svaki hrvatski branitelj nego svi hrvatski ministri zajedno. U gradu Splitu u kojem su došli na vlast oni koji su obećavali 200 tisuća radnih mjesta, ja ovdje kao dijete radnika i svi mi kao sinovi i sami radnici, moram vam kazat, ne brane interese radnika ti lažljivci koji su lagali o 200 tisuća radnih mjesta, ti takozvani socijaldemokrati, ASH i kako se zovu, koji žive u svojim vilama, vikendicama, koji žive u svom bogatstvu. I nisu hrvatski branitelji suprotnost hrvatskih radnika, nisu hrvatski branitelji krivci zašto hrvatski radnici nemaju posla, mi ćemo se odreć svih naših primanja, ali ja vam kažem, oni sada u Saboru donose zakone da skupštinarima savezne beogradske skupštine daju savezne mirovine. Na sljedećem skupu, ovaj skup je bio i završit će dostojanstveno, da pokažemo tim mešetarima, da smo ozbiljni, dostojanstveni, ali smo odlučni, na sljedećem skupu neće nas biti deset ili dvadeset tisuća, bit će nas 100 ili 200 tisuća i bit ćemo u Zagrebu! I s nama će biti svi hrvatski radnici, svi hrvatski obespravljeni i prevareni radnici, koji su glasali protiv jedne loše vlasti, ali su prevareni jer su dobili u mnogo čemu goru vlast koja sve čini da uništi hrvatsku državu. Ovom državom vlada, slušajte, ovo odgovorno govorim, bit ću najsretniji čovik od svih vas ako me sutra tuži američka ambasada, ovom državom vlada klonirani američki ambasador koji je pripadnik američke vojske koja je u Vijetnamu ubila tri milijuna ljudi! Nijedan častan ni pošten čovjek ne može sebe nazivati čovjekom ako toj nakazi pruži ruku, a kamoli da sluša njegove naloge. Tko je taj gospodin da bi nam određivao kakva će biti Hrvatska. "Ovo hrvatska Udba snima" U Beogradu je Bush Miloševiću dao mjesec dana da nas satare, a mi smo Hrvatsku stvorili zahvaljujući krvlju naših sinova, Svetom Ocu Papi i Bogu koji se smilovao hrvatskom narodu! Dragi prijatelji, kako vam ovo sva hrvatska Udba snima, javno i tajno, kako će oni svi ovo gledat večeras, kako će prepoznavat grupice ekstremista, ja vas baš zbog njih pozdravljam - Za dom spremni! - završio je svoj govor Podrug, nakon čega je splitski skup i završio.

ZAPOVJEDNICI I RATNICI HOS-ove DEVETE BOJNE "RAFAEL VITEZ BOBAN" Jozo RADANOVIĆ, Marko SKEJO, Ivan PERKUŠIĆ BARBA I Mićo ĆUK: DESETOG TRAVNJA SE NE ODRIČEMO, A NOVOJ VLASTI PORUČUJEMO: NEĆEMO PODJELE NA PODOBNE I NEPODOBNE! Nova je vlast obećala da će struka voditi struku, a politika politiku, ali se to danas okrenulo naopako, pa se događa ono najgore: podjele na podobne i nepodobne. Branitelje se sotonizira, šalje u Haag, izmišljaju se ekscesi, pa ispada da smo dežurni krivci za sve. Još samo fali da nas optuže i da smo mi započeli rat protiv Srba, kaže Marko Skejo Branitelje danas tretiraju kao glinene golubove. Svaki novopečeni političar, na nama trenira svoju "demokratičnost". Provodi se kriminalizacija Domovinskog rata i to svim silama. Krivi smo što smo stvarali hrvatsku državu! Nas danas ne mogu streljati, jer bi to bilo grubo od "demokrata", ali nas mogu getoizirati, što i rade, upozorava Radanović Piše: Snježana ŠETKA Snimio Mario TODORIĆ i arhiv HOS-a HOS-ovu devetu bojnu činili su ljudi iz svih krajeva Hrvatske, Vojvodine i Bosne i Hercegovine. Hrvati, ali i Muslimani. Među njima i legionari. Prošla je sito i rešeto u Domovinskom ratu. Tamo gdje su bili, duž čitavog juga Hrvatske i Slavonije, nikada nisu izgubili niti jedan centimetar. Nitko im ne može odreći ni hrabrost ni odvažnost. Nitko ne može poreći njihove ratne zasluge. Nema zapovjednika koji nije za njima žudio, jer svi su znali - gdje ti momci dođu, neprijatelj više nije siguran. Pa ipak, usprkos svemu tome, ni u jednoj knjizi što su je vojni stratezi i generali napisali o Domovinskom ratu i operacijama, njihovi ime se nigdje ne spominje. Ratni put IX. bojne Rafael vitez Boban, postrojbe Hrvatskih oružanih snaga, počeo je kada je formirana u Splitu po zapovijedi čelnika HOS-a Dobroslava Parage od 2. studenoga 1991. godine kao deveta po redu u sastavu HOS-a, po čemu je i dobila službeni naziv "9. bojna HOS-a". Slovenci ih obučavali Pripadnicima ove postrojbe ostavljeno je da zajedno sa svojim zapovjedništvom izaberu naziv za bojnu kakav žele, s tim, kako se navodi u zapovijedi, "da taj naziv mora nositi ime nekog časnog velikana iz plejade neumrlih hrvatskih velikana". Tu su zapovijed potpisali Ante Đapić kao načelnik ratnog stožera HSP-a i Paraga, u svojstvu zapovjednika HOS-a, a Jozo Radanović, u to vrijeme predsjednik podružnice splitskog HSP-a dobio je čin bojnika i imenovan je zapovjednikom HOS-a za Dalmaciju. - Prvi vod HOS-a osnovan je još 22. siječnja 1991. godine i zapravo se radilo o dragovoljačkom vodu HSP-a s oko dvadesetak pripadnika. Taj se vod, preko tadašnjeg SNO Split stavlja na raspolaganje pričuvnom sastavu MUP-a RH u obranu države. Do polovice svibnja 1991. brojčano prelazi u satniju, a početkom lipnja iste godine dio ljudi odlazi na specijalističku obuku u Sloveniju. Bio je to dogovor Janeza Janše i Parage, a specijalističku obuku u Teritorijalnoj obrani Slovenije prošlo je oko pet stotina HOS-ovaca, od čega petnaestak iz Splita - prisjeća se danas prvi zapovjednik HOS-a Jozo Radanović. Od lipnja 1991. HOS-ovci se vode kao samostalna satnija u sastavu Četvrte gardijske brigade, kroz koju se i naoružavaju. Do listopada te godine broj dragovoljaca je narastao na gotovo pet stotina pripadnika, pa postrojba dobiva status bojne i djeluje pri Četvrtoj kao samostalna izobrazbena postrojba. Deveta i HOS-ovci su, kaže Radanović, imali potporu prvog zapovjednika Četvrte gardijske brigade, današnjega generala Ive Jelića, i to od samog početka njezina stvaranja i njezine upotrebe na bojištu. - To je jedini hrvatski general koji je svoju karijeru i svoju budućnost zbog HOS-ovaca stavio na kocku i doveo u pitanje i za tu mu potporu javno zahvaljujem, za sve što je učinio za nas - kaže Radanović. U prosincu 1991. 1070 pripadnika Prema njegovim riječima, bojna svoj brojčani maksimum dostiže u prosincu 1991. godine kada je imala 1070 pripadnika. Deveta bojna prošla je sinjsku i drnišku bojišnicu, ali i dubrovačko područje, šibensku i zadarsku bojišnicu te Slavoniju. Pripadnikom HOS-a postajalo se polaganjem prisege, jer vojnik bez prisege, kaže Radanović, nije vojnik, a zanimljivo je da su pri polaganju prisege morali imati i — dva svjedoka! HOS-ovac je prisezao ovako: "Bogom svemogućim i svime što mu je sveto da će kao pripadnik Hrvatskih obrambenih snaga na kopnu, moru i zraku vršiti bespogovorno sve povjerene mu zadaće, ali i da će čuvati tajne i nikada ih nikome neće odati. Prisežem da ću biti odan i ustrajan borac za slobodu hrvatskog naroda, obnovljenu državnost čuvati i nikada Hrvatsku izdati. Ako se ogriješim, svjestan sam odgovornosti i za svaki propust odgovaram svojim dobrom i svojim životom. Svemogući Bog neka mi je svjedok uz nazočnu hrvatsku braću pred kojima polažem i vlastoručno i dragovoljno potpisujem ovu svečanu prisegu", izgovarali su budući HOS-ovci. Najstariji po stažu u HOS-u bojnik Ivan Perkušić, kojeg većina jednostavno zove Barba, danas je umirovljeni stopostotni invalid koji još čeka na rješenje stambenog pitanja. To je čovjek koji je vodio HOS-ovce u bici za Srđ, odnosno Dubrovnik. Da nije bilo pripadnika 9. bojne, Srđ bi 9. studenoga pao i Dubrovnik bi time bio pod kontrolom neprijatelja. Obranjen Dubrovnik - S nama su bili i Četvrtaši - prisjeća se Barba. - Nikad neću zaboraviti 6. prosinca 1991. godine kada je zabilježen najžešći napad na Srđ i Dubrovnik. Pucali su po nama niški specijalci, crnogorski četnici, tri topovnjače s mora, četnici iz Nevesinjske šume, a na pedeset metara došla su nam tri tenka. Cili dan vodila se bitka. U ponoć sa šest specijalaca MUP-a dolazi nam u pomoć Srećko Kljunak, današnji saborski zastupnik. Napad je odbijen, Dubrovnik je obranjen. Ali, kako? Kad više nismo znali šta bismo, zapivali smo Evo zore, evo dana i četničke snage su se povukle! - kazuje Barba. Krajem 91. godine, dio pripadnika HOS-a se profesionalizira u Četvrtoj brigadi, a najveći dio ide u 114. brigadu, kao prvu pričuvnu postrojbu. Dio ljudi bio je i u postrojbama koje su formirane tijekom rata - 141., 159., 156., 126. i drugima. Kratko vrijeme početkom 92. bojnom je zapovijedao Jurica Jukić, a u svibnju ih preuzima Marko Skejo i sve "koji su htjeli spaja u jednu postrojbu - Rafael vitez Boban". "Svi smo na vezi" - Od tada se vodimo pod 114. brigadom do kraja rata. U našoj je postrojbi, dok nisu počeli sukobi u Bosni, bilo 30 do 40 posto Muslimana. A kad je počeo rat tamo, dio je otišao, ali je dio njih i ostao - kaže Skejo. Skejo je u listopadu 1994. godine postao zapovjednik 114. brigade, pa je zapovijedanje Devetom pripalo Mići Ćuku. Sve vrijeme vršena je obuka pripadnika, tako da su akcije Hrvatske vojske u kojima su i oni sudjelovali, iako to vojni analitičari ne bilježe, dočekali spremni. I Zimu 94.,i Ljeto 95., i Oluju. Kraj rata dočekali su na Južnom bojištu. - Bili smo postrojba koja od osnutka do završetka rata nije izgubila ni milimetar položaja, niti se povukla ni stope natrag, uvijek smo išli samo korak naprijed - tvrdi Barba. Po završetku rata dio ljudi je razvojačen, a dio je otišao na skrb. Pogledajte koliko je tih udruga i čemu one služe? Postale su svrha same sebi, a branitelji nemaju nikakve koristi. Je li ijedna udruga riješila ijedan gorući problem, makar jednog branitelja? Nije. Način na koji sad udruge djeluju, najviše šteti samim braniteljima, kazuje Radanović, dodajući da je ovoliki broj braniteljskih udruga, odraz egocentričnosti pojedinaca - Svi smo mi na vezi. Kad bi tribalo, skupili bismo se brže nego što to itko može zamisliti - kaže danas pukovnik Skejo, koji je ratnu odoru zamijenio civilkom. - Nastavio sam se baviti poduzetništvom, jer to radim ravno 20 godina. Nisam se okoristio u ratu, i nije mi rat iznjedrio poslove - kaže Skejo, danas vlasnik tvrtke Za dom. "Gradim svima koji imaju lovu", odgovara na pitanje gradi li kuće braniteljima. I dodaje, kao da predosjeća što ćemo ga pitati, da 98 posto zaposlenih kod njega čine baš branitelji. Izuzetak su jedino žene u uredu. U svom voznom parku ima bijeli mercedes koji na mjestu naljepnice za oznaku države ima ime NDH! A koju bih drugu imao? - pita nas. Crna mu je omiljena boja, crn je i sat na njegovoj ruci, i to baš s oznakama HOS-a! A crna je i boja postrojbe Rafael vitez Boban. A je li HOS-ovcima danas crno? Pukovnik Marko Skejo, svojedobno njihov zapovjednik, kaže da nije. Odbacuje teze da HOS-ovci nisu ništa dobili. Vidi se to iz dobivenih činova, odličja, pohvala, skrbi, mirovina i stanova. Hrvatska država o HOS-ovcima je jednako skrbila kao i o svim pripadnicima Hrvatske vojske. Radanović pak dijeli njegovo mišljenje samo kad je riječ o činovima. Dio činova je riješen, a o ostalom bi se dalo razgovarati. - Ljudi koji su pisali knjige o Domovinskom ratu i bili u prilici pisati povijest, svoje vojne i političke karijere gradili su na krvi i žrtvama palih HOS-ovaca, prešućujući ih! Stoga i ne čudi ni ono najbanalnije - same oznake HOS-a nema među popisom oznaka postrojba HV-a u Domovinskom ratu! Šutnja o HOS-u je politička odluka - tvrdi Radanović. Na upit tko je tako odlučio, Radanović nema komentara: - To je već poznato, tko je odlučio i tko je ubio Antu Paradžika, utemeljitelja HOS-a, tko je ubio Blaža Kraljevića i mnoge druge? Ta bismo pitanja mogli nizati, no već iz samih pitanja, nameće se odgovor - kaže Radanović. Izgubljena bitka s birokracijom On danas nije član niti jedne udruge branitelja niti jedne stranke, iako je nekad vodio i splitsku podružnicu Hrvatske stranke prava i Udrugu HOS-a, ali je na sve dužnosti, kako stranačke, tako i u udruzi, podnio još prije dvije godine ostavke i od svega se maknuo. Ne ide danas ni na kakve proslave niti se bavi ratnim uspomenama, iako se svega jako dobro sjeća. - Pogledajte koliko je tih udruga i čemu one služe? Postale su svrha same sebi, a branitelji nemaju nikakve koristi. Je li ijedna udruga riješila ijedan gorući problem, makar jednog branitelja? Nije. S druge strane, ti isti ljudi koji su danas grlati, čast malobrojnim izuzecima, nisu bili ni izbliza tako grlati 89. i 90. godine, nisu se voljeli slikavati, a kamoli govoriti za novine. Način na koji sad udruge djeluju, najviše šteti samim braniteljima - kazuje Radanović, dodajući da je ovoliki broj udruga, odraz egocentričnosti pojedinaca. - Shvatio sam tu nemoć dok sam bio "unutra" i otišao. Zato bi čelnici udruga trebali dati ostavke, sjesti za stol, pogledati sebi u lice i izabrati prvog među jednakima i uhvatiti se ukoštac s problemima koji muče hrvatske branitelje, a ne rješavati svoje privatne interese! Činjenica je da su HOS-ovci dobili sve bitke u Domovinskom ratu, ali je isto tako činjenica da danas gube bitku s birokracijom, s onima koji dizanjem ruku skidaju njihove glave ubojitije od ijednog gelera i granate - ogorčen je Radanović. - Neka se saborski zastupnici upitaju bi li sjedili na svojim funkcijama da nije bilo nas branitelja - poručuje im prvi zapovjednik HOS-a u Splitu. Radanović povlači paralelu između sadašnje i bivše vlasti i za obje smatra da su licemjerne prema braniteljima: - Prva je pripremila teren, a ova sada izvršava ono što joj je pripremljeno. Pogledajte SUBNOR. O njima se šutjelo i prije i sada. I uvijek će se šutjeti. Po hrvatskim braniteljima se pljuje i gazi. A zar nije zločinac onaj tko je ubio dva moja strica i djeda, jer ratni zločin ne zastarijeva ili je zastara u pitanju samo kad je riječ o Hrvatima? "Braniteljima je lako manipulirati" Upitan za komentar Liovićevih najava o blokadama, Radanović kaže da je učinkovitije inzistirati na dijalogu. Objašnjava to osjetljivim vremenima i kaže kako treba imati na umu da su branitelji osjetljiva masa kojom je lako manipulirati. Ne stoga što su lakovjerni, već zato što je stvorena slika po kojoj ni jedan branitelj ne može raspoznati tko radi za nj, a tko protiv njega. A bilo kakav incident sada, doveo bi Hrvatsku pod patronat SFOR-a, KFOR-a ili sličnih organizacija. Ipak, Radanović podržava prosvjede, ali samo one s određenim ciljem. - Branitelje danas tretiraju kao glinene golubove. Svaki novopečeni političar na nama trenira svoju "demokratičnost". Provodi se kriminalizacija Domovinskog rata i to svim silama. Krivi smo što smo stvarali hrvatsku državu! Nas danas ne mogu streljati, jer bi to bilo grubo od "demokrata", ali nas mogu getoizirati, što i rade. Pa, više se govori o legalizaciji tzv. lakih droga nego o statusu stradalnika - upozorava Radanović. S kolegama iz rata ne viđa se često, ali kao njihov nekadašnji zapovjednik, odbija optužbe da su bili paravojni. I staž u HOS-u se priznaje službeno od lipnja ’91. do kolovoza ’92. Radanović zato kaže: - Dok su HOS-ovci branili Hrvatsku, netko je išao u Domovinski rat "Za dom", odnosno Domovinu, a netko za trosobni stan. Na izravan upit, odriče li se 10. travnja i Ante Pavelića i svih zlodjela koja se poglavniku pripisuju, Radanović vrlo kategorično kazuje: - Ne! Ne znam za njegova nedjela, ali Vas pitam: Zar je nedjelo voljeti Hrvatsku? Na isto pitanje upućeno Skeji, Barbi i Ćuku, stigao je gotovo identičan odgovor: - Ne, ne odričemo se ni 10. travnja, ni Pavelića, niti išta znamo o njegovim navodnim zlodjelima. NDH je bila, službeno priznata od 27 država. Oni su udarili temelje današnjoj hrvatskoj državi - kaže Skejo. Pjesma za Račana - Novoj hrvatskoj vlasti poručujemo neka joj Bog prosvitli pamet i pomogne joj da se izvuče ovaj narod iz jada i bijede! A i mi ćemo im u tome pomoći. Da nam je netko rekao da će Hrvatska biti u situaciji kao što je danas, bili bismo ga u stanju razapeti - kaže Skejo. Ne imenuje krivce, kaže da je u proteklih deset godina bilo i dobrih i loših poteza. - Država se stvorila i obnovila a znamo da je bilo i dosta kriminala. Nova je vlast obećala u predizbornoj kampanji da će struka voditi struku, a politika politiku, ali se to danas okrenulo naopako, pa se događa ono najgore: podjele na podobne i nepodobne. Branitelje se sotonizira, šalje u Haag, izmišljaju se ekscesi, pa ispada da smo dežurni krivci za sve. Još samo fali da nas optuže i da smo mi započeli rat protiv Srba - kaže Skejo. Tu ga Ivan Perkušić Barba prekida pjesmom, spjevanom premijeru: Oj, Račane, ti se ne boj Rusa, hosovci su iza svakog busa!

[../../_private/kraj.htm]