Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva Ocem Domovine. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a otamo u Peštu na studij teologije. Godine 1846. je dobio počasnu titulu doktora filozofije[1] u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu i Beogradskom Univerzitetu radi u odvjetničkom uredu g. Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran i 1865. kao zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao zastupnik iz Rijeke.
U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.
Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše Isusovci i Austrija (Djela III, str. 214). A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa (Djela III, str. 216).
U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a naročito Serb kao nenarodno i pogrdno. Dok je Slovence smatrao planinskim Hrvatima. Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...
Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.
Nema komentara:
Objavi komentar